Kad ljubav postane račun: Moj život između pelena i računa

“Ne mogu vjerovati da to tražiš od mene!” viknula sam, držeći u ruci račun za pelene. Goran je sjedio za stolom, gledao kroz prozor, kao da ga se sve to ne tiče. “Pa, sada kad radiš, red je da i ti doprinosiš. Nije fer da sve padne na mene,” rekao je mirno, ali u njegovom glasu osjećala se hladnoća koju nikad prije nisam čula.

Sjećam se dana kad sam mu rekla da sam trudna. Plakao je od sreće, grlio me kao da me nikad neće pustiti. Obećao mi je da ćemo sve dijeliti – radost, brige, račune. Ali kad se rodio naš sin Luka, život se preokrenuo. Morala sam dati otkaz na poslu u banci jer nije bilo mjesta za majku s malim djetetom i bez bake u blizini. Goran je tada rekao: “Ne brini, ja ću raditi, ti budi s Lukom. To je najvažnije.”

Prve mjesece živjeli smo skromno, ali sretno. Goran je radio u građevinskoj firmi, često dolazio kući umoran, ali uvijek s osmijehom za Luku. Ja sam kuhala, prala, uspavljivala dijete i pokušavala ne misliti na to koliko mi nedostaje posao i razgovori s kolegicama. Kad bi Luka zaspao, sjedila bih na balkonu i gledala svjetla grada, pitajući se jesam li još uvijek ona ista Ivana koja je nekad sanjala o karijeri i putovanjima.

Sve se promijenilo kad je Luka napunio godinu dana. Prijateljica mi je javila da u knjižari traže nekoga na pola radnog vremena. Prijavila sam se više iz inata nego iz stvarne želje – htjela sam dokazati sebi da još uvijek vrijedim nešto izvan pelena i kašica. Kad su me primili, bila sam presretna. Goran je rekao: “Super! Bit će nam lakše!” Nisam ni slutila što to zapravo znači.

Prvog mjeseca kad sam donijela plaću kući – nije bila velika, ali bila je moja – Goran mi je pružio papir s popisom troškova: pola stanarine, pola režija i pelene za Luku. “Sad kad imaš svoj novac, red je da sudjeluješ,” rekao je bez trunke osjećaja. Osjećala sam se kao podstanar u vlastitom domu.

“Zar nije dovoljno što cijeli dan radim s djetetom? Zar nije dovoljno što kuham, perem, čistim?” pitala sam ga jedne večeri dok smo slagali rublje. “Ivana, ja radim puno radno vrijeme! Ti si sad zaposlena. Nije fer da sve bude na meni,” odgovorio je bez pogleda.

Počeli smo se udaljavati. Svaka kuna postala je razlog za svađu. Kad bih kupila Luki novu igračku ili sebi šampon koji nije najjeftiniji, Goran bi prigovarao: “Zašto trošiš na gluposti? Moraš misliti na nas!” Počela sam skrivati račune i osjećati krivnju zbog svakog sitnog zadovoljstva.

Moja mama je primijetila da nešto nije u redu. “Ivana, što ti je? Izgledaš umorno i tužno.” Nisam imala snage reći joj istinu. Sramila sam se što ne mogu riješiti vlastite probleme. U Bosni iz koje potječem, obitelj je svetinja – ali ovdje u Zagrebu osjećala sam se sama kao nikad prije.

Jedne večeri, dok sam uspavljivala Luku, čula sam Gorana kako razgovara s prijateljem na telefonu: “Ma Ivana sad radi nešto sitno, ali barem više ne visi po cijele dane doma…” Osjetila sam kako mi srce puca. Zar sam mu postala teret? Zar su svi oni dani kad sam bdjela nad Lukom dok je imao temperaturu ili kad sam štedjela na sebi da njemu ništa ne fali – zar to ništa ne vrijedi?

Počela sam preispitivati sve – naš brak, svoje odluke, svoju vrijednost kao žene i majke. U knjižari su me cijenili više nego kod kuće. Klijentice su mi zahvaljivale na preporukama knjiga, a kolegica Sanja me znala zagrliti kad vidi da sam potištena.

Jednog dana nakon posla sjela sam s Goranom za stol. “Gorane, ovako više ne ide. Osjećam se kao tvoja cimerica, a ne supruga. Sve dijelimo napola osim ljubavi i poštovanja – toga nema ni za lijek.” Pogledao me zbunjeno: “Pa što bi ti htjela? Da ja sve radim i plaćam?”

“Ne! Htjela bih da budemo partneri! Da se podržavamo kad je teško i dijelimo ono što imamo – ne samo račune nego i brige i sreću!”

Nije odgovorio ništa. Samo je ustao i otišao u drugu sobu.

Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o danima kad smo sanjali o zajedničkom životu, o obećanjima koja su nestala čim su stigli prvi računi. Je li moguće da novac može uništiti ono što smo gradili godinama?

Sutradan me mama nazvala: “Ivana, dođi malo kući s Lukom. Trebaš odmor.” Spakirala sam stvari i otišla u Bosnu na tjedan dana. Tamo sam ponovno osjetila toplinu doma – nitko me nije pitao koliko zarađujem ni tko plaća pelene.

Kad sam se vratila u Zagreb, Goran me dočekao tiho. “Razmišljao sam… Možda sam pretjerao,” rekao je stidljivo. “Ali teško mi je… Bojim se da neću moći sve izdržati.” Prvi put nakon dugo vremena razgovarali smo iskreno – o strahovima, nesigurnosti, o tome kako nas pritisak svakodnevice gura jedno od drugog.

Ne znam što će biti dalje s nama. Ali znam jedno: ljubav nije račun koji treba podijeliti napola.

Ponekad se pitam – koliko nas živi ovako? Koliko žena šuti dok broji kune i suze? Je li moguće ponovno pronaći bliskost kad jednom nestane?