Kad sam kuću prepisala unuku, kćerka mi je okrenula leđa: Četiri mjeseca tišine
“Zar si stvarno to napravila, mama?” Sanjin glas je drhtao, a oči su joj bile pune suza i bijesa. Stajala je nasred moje dnevne sobe, stisnutih šaka, dok sam ja sjedila na staroj fotelji, osjećajući kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. “Prepisala si kuću Ivanu, a mene nisi ni pitala!”
Nisam znala što da kažem. Riječi su mi zastale u grlu. Gledala sam u nju, svoju kćerku, koja mi je nekad bila sve na svijetu. “Sanja, ti znaš da Ivan nema nikoga osim mene. Tvoj brat se odavno odselio u Njemačku, a ti imaš svoj stan u Zagrebu…”
“To nije poanta!” prekinula me, glas joj je bio oštar kao nož. “Nije stvar u stanu ili novcu. Stvar je u tome što si me izbacila iz svog života kao da ne postojim!”
Nakon tog dana, Sanja više nije dolazila. Nije zvala, nije slala poruke. Prošla su četiri mjeseca tišine. Dani su mi prolazili sporo, svaki sat bio je težak kao kamen. Ponekad bih sjedila za kuhinjskim stolom i gledala u praznu šalicu kave, pitajući se gdje sam pogriješila.
Ivan je dolazio često. Moj unuk, moj ponos. Imao je samo 23 godine, ali život ga nije mazio. Njegova majka, žena mog pokojnog sina Zorana, otišla je kad je Ivan imao deset godina. Odrastao je sa mnom i Zoranom dok ga nije odnijela bolest prije pet godina. Ostali smo sami – ja i Ivan.
Jednog popodneva Ivan je sjeo nasuprot mene i tiho rekao: “Bako, možda bi trebala nazvati tetu Sanju. Znam da joj fališ.”
Pogledala sam ga i osjetila kako mi oči naviru suzama. “A što da joj kažem? Da sam joj uzela nešto što misli da joj pripada? Da sam izabrala tebe umjesto nje?”
Ivan je slegnuo ramenima. “Možda joj samo trebaš reći zašto si to napravila.”
Ali kako objasniti djetetu koje nikad nije osjetilo što znači biti majka? Kako objasniti da sam cijeli život davala sve za svoju djecu – i Sanju i Zorana? Da sam radila u tekstilnoj tvornici po dvanaest sati dnevno da bih im kupila knjige i novu zimsku jaknu? Da sam štedjela svaku kunu kako bi mogli studirati?
Sanja je uvijek bila ambiciozna. Završila je ekonomiju, udala se za uspješnog odvjetnika i preselila u Zagreb. Rijetko je dolazila u rodni grad, uvijek žurila, uvijek na telefonu. Kad bi došla, pričala bi o poslu, o putovanjima, o djeci koja idu na tenis i engleski. Nikad nije pitala kako sam ja.
Zoran je bio drugačiji. Miran, povučen, uvijek spreman pomoći. Kad se razbolio, Sanja je došla samo jednom u bolnicu. Rekla je da ne može gledati brata takvog. Ja sam bila uz njega do zadnjeg daha.
Nakon Zoranove smrti, Ivan i ja smo ostali sami u toj velikoj kući na kraju sela. On je bio sve što mi je ostalo od sina. Gledala sam ga kako odrasta bez roditelja, kako se bori s tugom i usamljenošću. Kad sam odlučila prepisati kuću na njega, nisam to napravila iz inata prema Sanji – napravila sam to jer nisam htjela da Ivan završi na ulici kad mene više ne bude.
Ali Sanja to nije mogla razumjeti.
Jedne večeri zazvonio je telefon. Prepoznala sam broj – Sanja.
“Mama,” rekla je tiho s druge strane linije.
“Sanja…” glas mi je zadrhtao.
“Ne znam mogu li ti oprostiti,” rekla je kroz suze. “Osjećam se kao da si me izdala. Kao da nikad nisam bila dovoljno dobra za tebe.”
“Nije istina,” prošaptala sam. “Uvijek si bila moja djevojčica. Samo… Ivan nema nikoga osim mene. Ti imaš svoju obitelj, svoj život… Nisam htjela da se osjeća izgubljeno kad mene ne bude.”
Dugo je šutjela.
“Možda si trebala razgovarati sa mnom prije nego što si odlučila,” rekla je napokon.
“Možda jesam,” priznala sam. “Ali bojala sam se da ćeš me pokušati odgovoriti. Bojala sam se da ćeš reći da nije pošteno prema tebi… A ja više nisam imala snage za svađe.”
Sanja je uzdahnula.
“Ne znam što dalje,” rekla je tiho.
“Ni ja,” priznala sam iskreno.
Nakon tog razgovora opet je nastupila tišina. Dani su prolazili, a ja sam osjećala kako mi srce postaje sve teže. Počela sam sumnjati u svoju odluku – jesam li bila sebična? Jesam li povrijedila vlastitu kćerku zbog unuka?
Jednog jutra, dok sam zalijevala cvijeće ispred kuće, prišla mi je susjeda Mara.
“Ljubice, čujem da ti Sanja ne dolazi više?” pitala je znatiželjno.
Slegnula sam ramenima. “Ne dolazi već mjesecima.”
Mara me pogledala sažaljivo. “Znaš kako to ide kod nas – kad dođe do podjele imovine, obitelj se raspadne brže nego što misliš. I kod mene su se braća posvađala zbog zemlje… Sad ne pričaju godinama.”
Te večeri dugo nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svim obiteljima u našem selu koje su se raspale zbog komada zemlje ili stare kuće. Je li moguće da smo svi toliko pohlepni? Ili samo želimo osjećaj pripadnosti?
Ivan mi je donio čaj prije spavanja i sjeo kraj mene.
“Bako, možda će proći još vremena dok teta Sanja ne shvati tvoje razloge,” rekao je nježno.
Pogledala sam ga i nasmiješila se kroz suze.
“Možda hoće… A možda nikad ne shvati,” odgovorila sam tiho.
Sada sjedim sama u svojoj kuhinji i pišem ove riječi, pitajući se: Je li ljubav prema djeci uvijek dovoljna? Može li jedna odluka uništiti cijeli život obitelji? Što biste vi napravili na mom mjestu?