Kad me majka budi u zoru – Priča o ljubavi, kontroli i izborima

“Jesi li ti normalna? Opet nisi pokupila Markove košulje iz kemijske!” – probudila me njezin glas kroz telefon u 5:43 ujutro. U tom trenutku, dok sam još bila između sna i jave, srce mi je preskočilo. Nisam znala je li sanjam ili stvarno čujem Anicu, Markovu majku, kako mi diktira što trebam raditi.

Marko je još spavao, mirno, kao da ga ništa ne može uznemiriti. Gledala sam ga i pitala se: kako može biti tako smiren dok ja svako jutro ustajem s grčem u želucu zbog njegove majke? Od početka veze osjećala sam njezinu prisutnost kao hladnu sjenu koja se nadvija nad nama. Nikad nisam bila dovoljno dobra, dovoljno brza, dovoljno pažljiva. “Moja snaha mora znati što znači biti prava žena,” govorila je Anica susjedama dok su ispijale kavu na balkonu.

Prvi put kad sam došla kod njih na ručak, sve je bilo savršeno postavljeno, ali atmosfera je bila napeta. Sjećam se kako mi je Anica pružila tanjur i šapnula: “Nadam se da znaš kuhati sarmu, Marko to obožava.” Osjetila sam kako mi obrazi gore, ali sam se nasmiješila i rekla: “Naučit ću, ako treba.” Nisam tada znala da će svaka moja greška biti zabilježena i kasnije prepričavana cijeloj familiji.

S vremenom su se sitnice gomilale. Svaki moj pokušaj da uspostavim granice završio bi svađom. “Ti si preosjetljiva,” govorio bi Marko dok bi gledao televiziju. “Mama samo želi pomoći.” Ali meni nije trebala pomoć – trebala mi je sloboda. Trebala sam osjećaj da mogu disati u vlastitom domu.

Jednog dana, nakon još jedne prepirke oko toga tko će gdje sjediti za stolom, sjela sam na balkon s prijateljicom Lejlom. “Znaš li ti koliko žena kod nas pati zbog svekrva?” pitala me tiho. “Ali svi šute. Trpe zbog djece, zbog mira u kući. A gdje si tu ti?”

Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale Lejline riječi i Aničini zahtjevi. Počela sam gubiti sebe – prestala sam se viđati s prijateljicama, odustala od joge koju sam voljela, čak sam i posao počela zanemarivati jer sam stalno bila pod stresom.

Jednog jutra, dok sam spremala doručak, Marko je došao iz kupaonice i rekao: “Mama dolazi danas na ručak. Pripremi nešto što voli.” Osjetila sam kako mi se ruke tresu. “Zašto joj ne kažeš da ne može svaki dan dolaziti?” upitala sam ga tiho. Pogledao me kao da sam mu rekla nešto najgore na svijetu. “Pa to je moja mama! Što ti smeta?”

Tog dana odlučila sam razgovarati s Anicom. Pozvala sam je na kavu, bez Marka. Sjela je nasuprot mene, ruku prekriženih na prsima. “Anice, želim da znaš da mi je stalo do Marka i do vas, ali osjećam se kao gost u vlastitoj kući.” Pogledala me ispod obrva i nasmijala se hladno: “Draga moja, kad budeš imala svoju djecu, shvatit ćeš. Ja samo želim najbolje za svog sina.”

“Ali ja nisam vaša kćerka,” odgovorila sam drhteći. “I ne mogu živjeti pod stalnim pritiskom.” Nije ništa rekla. Samo je ustala i otišla.

Marko je bio bijesan kad je čuo za razgovor. “Zašto moraš sve komplicirati? Mama je takva kakva je!” Tada sam prvi put ozbiljno pomislila da možda nikada neću biti dovoljno dobra za njihovu obitelj.

Dani su prolazili, a napetost je rasla. Počela sam osjećati fizičku bol – glavobolje, nesanica, stalni umor. Moja mama me jednom nazvala i pitala: “Jesi li sretna?” Nisam znala što da odgovorim.

Jedne večeri, nakon još jedne svađe s Markom jer nisam željela da njegova majka ostane kod nas cijeli vikend, spakirala sam torbu i otišla kod Lejle. Sjela sam na njezin kauč i zaplakala kao dijete.

“Zaslužuješ bolje,” rekla mi je tiho. “Zaslužuješ život bez straha od tuđeg mišljenja.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć.

Sljedećeg jutra vratila sam se kući odlučna da razgovaram s Markom. Sjeli smo za stol, gledali se dugo u tišini.

“Marko,” počela sam tiho, “volim te, ali više ne mogu ovako živjeti. Ili ćemo zajedno postaviti granice tvojoj mami ili ću otići.” Vidjela sam kako mu lice blijedi.

“Ne možeš me tjerati da biram između tebe i nje!” povikao je.

“Ne tjeram te da biraš,” odgovorila sam kroz suze. “Tjeram te da odrasteš i shvatiš da smo ti i ja sada obitelj.”

Dugo smo šutjeli. Na kraju je samo ustao i otišao iz stana.

Tog dana shvatila sam da ponekad ljubav nije dovoljna ako nema poštovanja i podrške. Spakirala sam svoje stvari i vratila se kod roditelja.

Danas, kad me netko pita zašto nisam ostala i borila se više, kažem im: “Borila sam se za sebe.” Jer koliko god voljela Marka, nisam mogla voljeti sebe manje.

Ponekad se pitam: Koliko žena još svako jutro budi tuđi glas umjesto vlastitih snova? Koliko nas još šuti zbog mira u kući?