„To sam ja, Snježana, napustila sam dom. Želim napokon disati punim plućima.” – Priča iz Sarajeva
„Snježana, gdje si opet ostavila ključeve? Uvijek isto s tobom!” – grmio je Adnan iz hodnika dok sam pokušavala pronaći mir u vlastitoj kuhinji. Ruke su mi drhtale dok sam rezala luk za večeru. Zrak je bio težak, pun neizgovorenih riječi i starih zamjerki. Na stolu su ležale dvije šalice kave, jedna s mojim otiscima ruža, druga netaknuta.
„Možda ih nisam ni uzela”, odgovorila sam tiho, ali on me nije čuo. Ili nije želio čuti. U našem stanu na Grbavici, zidovi su bili tanki, ali šutnja među nama bila je deblja od betona. Djeca su odrasla i otišla – Lejla u Zagreb, Amar u Mostar – a mi smo ostali sami sa svojim navikama i gorčinom.
Sjećam se dana kada sam prvi put poželjela otići. Bilo je to prije deset godina, kad me Adnan pred prijateljima ponizio zbog „previše soli u supi”. Svi su se smijali, a ja sam se smijala s njima, ali unutra sam plakala. „Ma pusti ga, takvi su muškarci”, govorila mi je mama. „Bitno je da imaš svoju kuću i djecu.”
Ali šta kad kuća postane zatvor?
Te večeri, dok je Adnan gledao dnevnik i mrmljao nešto o politici, sjela sam za kompjuter i napisala Lejli poruku: „Ne mogu više ovako.” Odgovorila je odmah: „Mama, dođi kod mene. Sve ćemo riješiti.”
Srce mi je tuklo kao ludo. Nisam imala hrabrosti ni da spakujem stvari. Samo sam uzela torbu, jaknu i izašla na kišu. Ulica je bila pusta, svjetla tramvaja presijavala su se na mokrom asfaltu. Osjetila sam hladan zrak na licu i prvi put nakon mnogo godina – slobodu.
Kod Lejle sam plakala cijelu noć. „Mama, nisi ti kriva što si čekala ovoliko dugo”, šaptala mi je dok me grlila. „Ali sada si ovdje.”
Sutradan me zvao Amar: „Šta to radiš? Tata je poludio! Kaže da si ga napustila zbog nekog drugog!”
„Amare, nisam otišla zbog drugog muškarca. Otišla sam zbog sebe”, rekla sam kroz suze.
Nije razumio. Niko nije razumio osim Lejle. Komšinice su šaputale po haustoru: „Vidi je, u tim godinama ostavlja muža! Sramota.” Moja sestra Mirela me zvala: „Snježana, šta ćeš sad sama? Nisi više mlada.”
Ali ja sam znala – bolje sama nego nesretna.
Prvih dana bilo mi je teško. Svaki zvuk u stanu Lejle bio mi je stran. Nedostajali su mi čak i Adnanovi prigovori. Ali onda sam počela otkrivati male radosti: jutarnju kavu na balkonu bez žurbe, knjige koje sam godinama željela pročitati, šetnje po Maksimiru kad odem kod Lejle u Zagreb.
Jednog dana srela sam staru prijateljicu iz srednje škole, Jasnu. „Snježana! Pa gdje si ti?”
Ispričala sam joj sve. Plakala je sa mnom na klupi u parku.
„Znaš li koliko nas ima koje šutimo? Koje trpimo jer nas je strah što će ljudi reći?”
Tada sam odlučila da neću više šutjeti. Prijavila sam se na radionicu za žene koje prolaze kroz razvod. Prvi put u životu osjećala sam se prihvaćenom.
Adnan mi je slao poruke: „Vrati se kući. Sve će biti kao prije.” Ali ja nisam željela da bude kao prije.
Jedne večeri došao je pred Lejlin stan. „Snježana, molim te… Hajde kući.”
Gledala sam ga dugo. Bio je to isti čovjek kojeg sam voljela prije četrdeset godina, ali više nismo bili isti ljudi.
„Adnane, ja više ne mogu biti tvoja žena ako to znači da moram nestati kao osoba.”
Okrenuo se i otišao bez riječi.
Danas živim sama u malom stanu na Dolac Malti. Imam svoj mir i svoje knjige. Ponekad me uhvati tuga kad gledam stare slike – nas dvoje mladi na moru u Neumu, djeca mala i nasmijana. Ali onda se sjetim kako sada dišem punim plućima.
Nije lako biti žena koja odlazi nakon toliko godina. Nije lako biti majka koja razočara djecu ili sestra koja razočara porodicu. Ali najteže je biti žena koja razočara samu sebe.
Zato vas pitam: Koliko nas još mora šutjeti da bi drugi bili zadovoljni? Kada ćemo napokon početi živjeti za sebe?