Istina koja je razbila tišinu: Marijino buđenje
“Zašto uvijek šutiš, Marija? Zar ti je stvarno svejedno?” Jasminin glas presjekao je tišinu kao nož. Sjedile smo u mojoj kuhinji, dok je Petar u dnevnoj sobi nervozno prebirao po daljinskom. Djeca su već spavala. Pogledala sam Jasminu, ali riječi su mi zapele u grlu. Nisam znala odakle bih počela.
Samo nekoliko sati ranije, sjedili smo za večerom. Petar je, kao i obično, kritizirao moju juhu. “Opet si presolila. Zar ne možeš jednom napraviti kako treba?” Njegove riječi nisu bile ništa novo, ali tog dana su me posebno zaboljele. Pogledala sam sina, Ivana, kako spušta pogled u tanjur, i kćerku Lejlu, koja se pravila da ne čuje. U tom trenutku osjetila sam kako mi se srce steže.
Nakon večere, dok sam prala suđe, majka me nazvala. “Marija, znaš da tvoja sestra Ana opet dolazi za vikend? Mogla bi joj pomoći oko djece, znaš da joj je teško sama.” Nisam imala snage reći da i meni treba pomoć. Uvijek sam bila ta koja sluša, pomaže, šuti. Nikad nisam imala pravo na slabost.
Jasmina je došla nenajavljeno. Sjela je za stol i gledala me onim svojim prodornim očima. “Marija, kad si zadnji put napravila nešto samo za sebe?”
Nisam znala odgovoriti. Sjetila sam se dana kad sam upisala tečaj slikanja, ali Petar je tada rekao da je to gubljenje vremena. “Imaš djecu i kuću, što će ti to?” I ja sam odustala.
“Ne znam više tko sam, Jasmina,” prošaptala sam. “Samo pokušavam preživjeti svaki dan.”
Jasmina je uzdahnula. “Znaš li koliko žena živi tako? Uvjerene da moraju biti tihe i zahvalne? Ali ti nisi samo supruga i majka. Ti si osoba. Imaš pravo na svoje snove.”
Te noći nisam mogla spavati. Petar je hrkao pored mene, a ja sam gledala u strop i razmišljala o svemu što sam propustila. Sjetila sam se kako sam kao djevojčica sanjala da ću biti učiteljica ili možda književnica. Sada sam bila samo sjena te djevojčice.
Sljedećeg jutra odlučila sam razgovarati s Petrom. “Petre, želim upisati tečaj slikanja. Želim raditi nešto za sebe.” Pogledao me kao da sam poludjela.
“Ti nemaš vremena za gluposti! Tko će brinuti o djeci? O kući?”
“I ja postojim! I meni treba nešto!” prvi put sam povisila glas.
Petar je ustao od stola i zalupio vratima. Djeca su me gledala u šoku.
Tog dana nazvala sam Jasminu i rekla joj što se dogodilo.
“Ponosna sam na tebe,” rekla je tiho. “Zaslužuješ više od života u tišini.”
Sljedećih tjedana atmosfera u kući bila je napeta. Petar me ignorirao, a majka mi je zamjerila što “pravim probleme ni iz čega”. Ana mi je rekla da sam sebična.
Ali ja nisam odustajala. Upisala sam tečaj slikanja i prvi put nakon dugo vremena osjećala se živo. Upoznala sam druge žene koje su prošle slične borbe – Mirelu iz Osijeka koja se razvela nakon dvadeset godina braka, Senadu iz Tuzle koja je sama podizala troje djece.
Jedne večeri, dok sam crtala portret svoje kćeri, Lejla je sjela pored mene.
“Mama, mogu li i ja probati?”
Pružila sam joj kist i gledala kako s osmijehom povlači prve linije po papiru.
Petar je s vremenom shvatio da se neću vratiti na staro. Počeo je sudjelovati u kućanskim poslovima, a djeca su postala otvorenija prema meni.
Nije bilo lako. Bilo je dana kad bih poželjela odustati, kad bi me riječi obitelji ili susjeda pogodile ravno u srce.
Ali svaki put kad bih pogledala svoje slike ili vidjela osmijeh na Lejlinom licu, znala sam da vrijedim više od tišine koju su mi nametali.
Ponekad se pitam: koliko nas još šuti iz straha ili navike? Koliko nas još čeka da ih netko pita ono što Jasmina mene – što želiš za sebe?
Možda je vrijeme da svaka od nas progovori svoju istinu.