Kad će meni biti dosta?
“Jel’ gotovo, Jasmina? Pa znaš da Paško ne voli kad mu je juha hladna!” povikao je svekar iz dnevnog boravka, dok sam žurila iz kuhinje noseći tanjure. Ruke su mi drhtale, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Pogledala sam prema prozoru, prema onom komadiću neba što se vidio između zgrada, i po prvi put u životu poželjela da nestanem.
Paško, moj muž, sjedio je za stolom s mobitelom u ruci. Nije me ni pogledao dok sam stavljala tanjur pred njega. “Malo više soli drugi put, Jasmina,” promrmljao je, a svekrva je samo zakolutala očima i nastavila brisati stolnjak. Osjetila sam kako mi suze naviru, ali progutala sam ih kao i svaki put do sada.
Godinama sam živjela ovako – između kuhinje i dnevnog boravka, između tuđih želja i svojih snova koje sam davno zakopala. Odrasla sam u malom mjestu kraj Tuzle, gdje su me učili da je žena stub kuće, da mora trpjeti i šutjeti. Kad sam se udala za Paška i preselila u Zagreb, mislila sam da će biti drugačije. Ali nije bilo.
“Jasmina, možeš li mi oprati onu košulju za sutra? I usput, mama kaže da bi trebalo malo bolje očistiti kupaonicu,” rekao je Paško te večeri dok smo ležali u krevetu. Nisam odgovorila. Samo sam gledala u plafon, brojeći pukotine na žbuci.
Sutradan sam ustala ranije nego inače. Dok su svi još spavali, sjela sam za kuhinjski stol s bilježnicom u ruci. Počela sam pisati popis: što sve moram napraviti danas, što moram kupiti, što moram skuhati… A onda sam stala. Pogledala sam taj popis i shvatila – nigdje na njemu nema mene.
Tog dana nešto se u meni slomilo. Dok sam prala suđe, ruke su mi se tresle od bijesa i tuge. Sjetila sam se svoje prijateljice Mirele iz srednje škole koja je otišla u Sarajevo studirati i nikad se nije vratila u selo. Sjetila sam se kako smo sanjale o putovanjima, o poslu, o životu izvan kuće. Gdje sam ja nestala?
Navečer, dok su svi gledali televiziju, skupila sam hrabrost i rekla: “Ne mogu više ovako.” Tišina je pala na sobu kao težak pokrivač.
“Šta to znači?” upitala je svekrva s podignutom obrvom.
“Znači da ne mogu više biti samo kuharica i čistačica. Želim raditi nešto za sebe. Želim upisati tečaj engleskog jezika i možda pronaći posao.”
Paško me pogledao kao da sam poludjela. “A ko će onda raditi sve ovo? Ko će brinuti o kući?”
“Svi možemo pomoći,” odgovorila sam tiho ali odlučno.
Svekar je odmahnuo rukom: “Žene danas previše umišljaju. U naše vrijeme znalo se ko šta radi.”
Te noći nisam spavala. Srce mi je bilo teško, ali osjećala sam i neku čudnu lakoću – kao da sam skinula ogroman teret s leđa.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta. Svekrva je namjerno ostavljala prljavo posuđe na stolu, Paško je bio šutljiv i hladan. Ali ja nisam odustajala. Prijavila sam se na tečaj engleskog i počela izlaziti iz kuće dva puta tjedno. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se živom.
Jednog dana, dok sam sjedila u tramvaju na povratku s tečaja, zazvonio mi je mobitel. Bila je to moja sestra Sanja iz Tuzle.
“Jasmina, jesi li dobro? Čujem da si nešto promijenila kod sebe?”
“Jesam, Sanja… Znaš li kako je teško reći ‘dosta’ kad si cijeli život učena da šutiš?”
“Znam… ali ponosna sam na tebe. Moraš misliti i na sebe.”
Te riječi su mi dale snagu da nastavim.
Nakon nekoliko tjedana Paško je počeo mijenjati ponašanje. Prvo je gunđao kad bi morao sam sebi skuhati kavu ili oprati čarape, ali onda je shvatio da nema izbora. Svekrva je prestala dolaziti svaki dan provjeravati jesam li dobro obrisala prašinu.
Jedne večeri sjeli smo za stol kao porodica – ali ovaj put ja nisam služila sve ostale. Sjela sam prva i čekala da svi dođu.
“Jasmina… možda smo te previše uzimali zdravo za gotovo,” rekao je Paško tiho.
Pogledala sam ga u oči i prvi put osjetila da me vidi kao osobu, a ne kao funkciju.
Danas radim pola radnog vremena u jednoj maloj knjižari na Trešnjevci. Još uvijek kuham i čistim – ali ne više sama i ne više bez glasa. Naučila sam reći ‘ne’, naučila sam tražiti pomoć.
Ponekad se pitam – koliko nas još živi ovako? Koliko nas još šuti dok iznutra vrišti? Je li dovoljno imati hrabrosti za promjenu ili nam treba još nešto?
Možda vi znate odgovor.