Majčina sumnja: Kad obitelj mog muža posumnja u očinstvo našeg sina
“Ivana, jesi li sigurna da je Filip stvarno Markov sin?” Sanjin glas je odjeknuo kroz dnevni boravak kao grom iz vedra neba. Svi su zašutjeli. Marko je zurio u pod, a njegova majka, gospođa Ljubica, stisnula je usne kao da pokušava zadržati nešto što već dugo želi reći. Osjetila sam kako mi krv juri kroz vene, a dlanovi su mi se znojili. Filip, naš sin, igrao se u kutu sobe s autićima, nesvjestan oluje koja se upravo nadvila nad njegovu budućnost.
“Sanja, kako te nije sram?” pokušala sam ostati mirna, ali glas mi je drhtao. “Naravno da je Markov sin! Kako možeš tako nešto reći?”
Sanja je slegnula ramenima. “Samo kažem ono što svi misle. Pogledaj ga – plave oči, svijetla kosa… Nitko u našoj obitelji nema takve oči. Ljudi pričaju, Ivana.”
Marko je napokon podigao pogled prema meni. U njegovim očima nije bilo bijesa, samo umor i neka čudna praznina. “Ivana… možda bi bilo najbolje da napravimo test. Samo da svi budu mirni.”
Te riječi su me pogodile jače od Sanjinih optužbi. Nisam mogla vjerovati da moj muž, čovjek kojem sam dala sve, sada sumnja u mene. U nas. U našeg sina.
Noćima nisam spavala. Marko je bio tih, povučen. Ljubica me izbjegavala, a Sanja je svakodnevno dolazila s novim tračevima iz susjedstva. “Znaš, ljudi kažu da si često viđena s Ivanom iz susjedstva dok je Marko bio na terenu…” šaputala bi mi dok bi Filip bio u drugoj sobi.
Počela sam preispitivati svaki trenutak svog života s Markom. Sjetila sam se dana kad smo se upoznali na Korzu u Rijeci, kad me prvi put poljubio na Trsatskoj gradini, kad smo zajedno plakali od sreće kad sam ostala trudna nakon dvije godine pokušavanja. Zar je sve to sada nestalo zbog nekoliko riječi i boje očiju?
Jedne večeri, dok je Filip spavao, sjela sam do Marka na kauč. “Zar stvarno misliš da bih te prevarila? Zar stvarno misliš da bih lagala o svom vlastitom djetetu?”
Marko je šutio dugo, a onda tiho rekao: “Ne znam više što da mislim. Svi mi govore jedno, ti drugo… Osjećam se izgubljeno.”
Te riječi su me slomile. Počela sam plakati, tiho, da ne probudim Filipa. “Ako ti ne znaš, onda ni ja više ne znam tko smo mi.”
Sljedećih dana osjećala sam se kao duh u vlastitoj kući. Ljubica je počela otvoreno izbjegavati kontakt sa mnom i Filipom. Sanja je dolazila još češće, donoseći kolače i otrovne komentare: “Znaš, Ivana, danas je lako napraviti test… Samo malo pljuvačke i sve se zna!”
Jednog dana Filip je došao iz vrtića uplakan. “Mama, zašto teta Sanja kaže da ja nemam tatu?” Srce mi se slomilo na tisuću komadića.
Te noći sam odlučila – pristat ću na test očinstva. Ne zbog njih, nego zbog Filipa i mene. Da jednom zauvijek zašutim zle jezike.
Marko i ja otišli smo zajedno u laboratorij u Rijeci. Cijelim putem nismo progovorili ni riječ. Kad su nam rekli da će rezultati biti gotovi za tjedan dana, osjećala sam se kao osuđenik koji čeka presudu.
Tih sedam dana bila su najduža u mom životu. Filip je osjećao napetost i stalno me pitao zašto tata više ne dolazi po njega u vrtić. Sanja i Ljubica su slavile svoju “pobjedu”, uvjerene da će istina izaći na vidjelo.
Kad su rezultati stigli, Marko ih je otvorio pred cijelom obitelji. “Filip je moj sin,” pročitao je tiho.
Sanja je problijedjela, Ljubica je spustila pogled. Ja sam samo zagrlila Filipa i zaplakala od olakšanja i tuge istovremeno.
Ali ono što me najviše boljelo nije bila njihova sumnja – već činjenica da je Marko dopustio da nas razdvoje tuđe riječi.
Nakon svega, Marko mi se ispričao, ali nešto se nepovratno promijenilo među nama. Povjerenje koje smo gradili godinama nestalo je u nekoliko tjedana.
Danas često razmišljam: Koliko vrijedi istina ako ljudi kojima najviše vjeruješ ne vjeruju tebi? I koliko puta žena mora dokazivati svoju čast samo zato što društvo još uvijek više vjeruje traču nego srcu?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće ponovno izgraditi povjerenje nakon ovakve izdaje?