Kad dijete postane središte svemira: Kako je mala Lana skoro uništila naše prijateljstvo
“Zar ona ne može sama da se igra ili barem pogleda crtić?” – glas mog muža, Darija, odjeknuo je kroz stan dok sam pokušavala smiriti napetost koja je visjela u zraku. Anka je sjedila na rubu kauča, stisnute vilice, dok je mala Lana već po tko zna koji put povukla moju ruku: “Teta Ivana, ajde sa mnom!”
Bilo je to treći put ovaj tjedan da su Anka i Lana došle kod nas. Nekad smo Anka i ja mogle satima pričati o svemu – od studentskih dana u Zagrebu do planova za ljeto na Jadranu. Ali otkako se Lana rodila, sve se promijenilo. Svaki razgovor završavao je oko pelena, hranjenja, ili Laninih najnovijih prohtjeva. Nisam imala srca reći Anki da mi to smeta, ali Dariju je očito prekipjelo.
“Dario, molim te…” šapnula sam mu kroz zube dok sam pokušavala izvući ruku iz Laninog stiska. Anka je pogledala u pod, a u očima joj se zrcalila povrijeđenost. “Znaš da joj je teško s drugom djecom…” prošaptala je.
“Ali Ivana nije igračka!” odgovorio je Dario, sada već glasnije. “I mi imamo svoj život.”
Osjetila sam kako mi obrazi gore od srama i ljutnje. Nisam znala na koga sam više ljuta – na Anku što ne vidi koliko nas opterećuje, na Darija što nema strpljenja, ili na sebe što dopuštam da me svi vuku na svoju stranu.
Te večeri, kad su otišle, sjela sam na balkon i zapalila cigaretu koju sam čuvala za krizne situacije. Dario je došao za mnom.
“Ivana, ovo više nema smisla. Svaki put kad dođu, ti si iscrpljena. Anka kao da ne vidi ništa osim svog djeteta.”
Nisam znala što da kažem. U meni se miješala krivnja i tuga. Anka mi je bila kao sestra – prošle smo zajedno ratne godine u Sarajevu, dijelile sendviče u tramvaju, plakale zbog istih glupih momaka. Kako sad da joj kažem da me guši?
Sljedeći dan poslala mi je poruku: “Jesi li ljuta? Lana te stalno spominje.” Osjetila sam knedlu u grlu. Nisam joj odgovorila odmah. Otišla sam do mame na kafu, nadajući se da će ona imati neki savjet.
“Ivana, dijete ti nije krivo. Ali ni ti nisi dužna biti ničija dadilja. Prijateljstvo je dvosmjerno,” rekla je mama dok mi je sipala još jednu kafu.
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan. Prijateljstvo je dvosmjerno. Ali što kad jedna strana više ne može dati?
Navečer sam skupila hrabrost i nazvala Anku.
“Anka, moramo razgovarati.”
S druge strane čuo se uzdah olakšanja. “I ja sam htjela isto reći. Znam da ti nije lako s Lanom… ali ja… ja ne znam više kako dalje. Osjećam se kao da sam izgubila samu sebe otkad sam postala mama. Svi očekuju da budem savršena – muž, svekrva, pa sad i ti…”
Osjetila sam kako mi srce puca za njom. “Nisi sama, Anka. Ali ni ja nisam tvoja dadilja. Fališ mi ti – ona stara Anka koja bi znala ispričati vic kad mi je najteže ili me povući na ćevape u ponoć.”
Dugo smo šutjele.
“Možda sam stvarno pretjerala,” prošaptala je napokon. “Ali Lana… ona nema nikoga osim mene. I tebe. U vrtiću su je zadirkivali jer ima govornu manu… Znaš kako djeca znaju biti okrutna.”
Osjetila sam val krivnje. Nisam znala za to.
“Zašto mi nisi rekla? Možda bih bolje razumjela…”
“Nisam htjela opterećivati nikoga više svojim problemima,” rekla je tiho.
Te večeri dugo nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o tome koliko često skrivamo svoje boli iza svakodnevnih sitnica – kaprica djece, umora, nervoze – a zapravo samo želimo da nas netko vidi i čuje.
Sljedećih dana pokušale smo pronaći novu ravnotežu. Dogovorile smo se da ćemo imati vrijeme samo za nas dvije – bez djece, bez muževa, bez obaveza. Prvi put nakon dugo vremena otišle smo zajedno na kolače u slastičarnicu kod Baščaršije.
“Znaš,” rekla sam joj dok smo pile kavu, “nije lako biti ni prijatelj ni majka ni supruga. Ali možda možemo biti malo nježnije jedna prema drugoj?”
Anka se nasmiješila kroz suze.
Danas Lana ima prijatelje u školi i više ne traži moju pažnju kao prije. Anka i ja još uvijek imamo uspone i padove, ali naučile smo razgovarati iskreno – čak i kad boli.
Ponekad se pitam: Koliko često žrtvujemo sebe ili druge zbog tuđih očekivanja? I gdje povući granicu između pomoći i gubitka vlastitog identiteta? Što vi mislite – može li prijateljstvo preživjeti kad dijete postane središte svemira?