Majko, gdje si bila kad smo te trebali?
“Opet si ga pustila da me ignorira!” – glas svekrve, gospođe Zdenke, odjeknuo je kroz stan dok sam pokušavala smiriti sina, Leona, koji je već treći put tog dana zalupio vratima svoje sobe. “Nije u redu, Alma. Ja sam mu baka! Zar ne možeš barem ti naučiti svoje dijete poštovanju?”
Stajala sam u kuhinji, ruke mi se tresle dok sam prala suđe. U glavi mi je odzvanjalo pitanje koje me proganja godinama: “Mama, gdje si bila kad smo te trebali?”
Moja majka, Jasna, nestala je iz naših života kad mi je bilo najpotrebnije. Sjećam se zime kad sam imala deset godina, otac je otišao raditi u Njemačku, a ona je jednostavno – nestala. Kažu da je otišla kod svoje sestre u Split, ali nikad nije nazvala, nikad nije poslala pismo. Ostala sam sama s bakom Ružom, koja je više voljela gledati turske sapunice nego razgovarati sa mnom o mojim strahovima i snovima.
Godinama sam pokušavala shvatiti zašto. Zašto nas je ostavila? Zašto joj nije bilo stalo? Kad sam postala majka, zaklela sam se da nikad neću biti poput nje. Ali sada, dok gledam Leona kako izbjegava svaki kontakt sa mnom i sa svojom bakom Zdenkom, pitam se – ponavljam li iste greške?
Svekrva mi često prigovara: “Ti si previše blaga. Djeca danas nemaju granica! Kad sam ja bila mlada, znalo se tko je glava kuće.” Ponekad poželim viknuti na nju: “A gdje ste vi bili kad je vaš sin plakao zbog razvoda vašeg braka? Gdje ste bili kad je Marko (moj muž) noćima sjedio sam u sobi jer ste vi radili po cijele dane?” Ali šutim. Gutam riječi kao što sam gutala suze kao dijete.
Jednog dana, dok sam slagala Leonovu odjeću, pronašla sam njegov dnevnik. Znam da nije u redu čitati tuđe stvari, ali nisam mogla odoljeti. Pisalo je: “Mama stalno plače kad misli da ne vidim. Svekrva joj stalno prigovara. Osjećam se kao da nisam dovoljno dobar ni za koga.” Srce mi se slomilo. Nisam znala da me toliko promatra. Nisam znala da ga boli.
Te večeri pokušala sam razgovarati s Markom. Sjeli smo za kuhinjski stol dok je Leon bio kod prijatelja. “Marko, misliš li da sam loša majka?” upitala sam ga tiho.
On me pogledao onim svojim umornim očima: “Alma, ti daješ sve od sebe. Ali možda previše pokušavaš popraviti ono što se ne može popraviti. Ne možeš natjerati Leona da voli baku Zdenku ako on osjeća da ga ona ne razumije. Isto kao što nisi mogla natjerati svoju mamu da te voli onako kako si ti željela.”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Cijeli život pokušavam dokazati da vrijedim ljubavi – majčine, muževe, djetetove… A možda je problem u tome što sama sebi ne vjerujem.
Nekoliko dana kasnije svekrva je opet došla na kavu. Leon je sjedio za računalom i igrao igrice. “Leon! Dođi pozdraviti baku!” viknula sam iz dnevnog boravka.
“Ne mogu sad!” odgovorio je bez okretanja.
Zdenka je uzdahnula: “Djeca danas nemaju poštovanja. Da je moj otac to vidio…”
Pogledala sam je i prvi put skupila hrabrosti reći ono što me tišti: “Zdenka, možda Leon treba vremena. Možda mu treba netko tko će ga pitati kako je, a ne samo što nije napravio dobro.”
Ona me pogledala iznenađeno: “Što to znači? Da ja nisam dobra baka?”
Osjetila sam kako mi glas drhti: “Ne kažem to… Samo… Možda svi nosimo svoje rane iz prošlosti i ne znamo kako ih liječiti osim što ih prenosimo na druge.”
Nastala je tišina. Zdenka je ustala i tiho rekla: “Možda imaš pravo. I ja sam bila sama kad mi je muž otišao. Nisam znala kako biti dobra majka Marku. Možda sad ne znam ni kako biti dobra baka.”
Te večeri dugo nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svojoj majci Jasni. Prije nekoliko godina javila mi se porukom na Facebooku: “Alma, oprosti mi.” Nisam odgovorila. Nisam znala što bih rekla ženi koja me ostavila samu kad mi je najviše trebala.
Ali sada, gledajući Leona kako luta između svojih osjećaja i očekivanja odraslih, shvatila sam – možda ni moja majka nije znala bolje.
Sljedećeg jutra poslala sam joj poruku: “Mama, gdje si bila kad smo te trebali? Još uvijek boli. Ali želim razumjeti.” Nije odmah odgovorila, ali osjećala sam olakšanje što sam napokon izgovorila ono što me tišti cijeli život.
Dani su prolazili, a odnosi u kući su se polako mijenjali. Svekrva je počela više razgovarati s Leonom o njegovim interesima umjesto da mu samo prigovara zbog ocjena ili ponašanja. Ja sam naučila priznati sebi da nisam savršena majka – ali trudim se biti bolja svakog dana.
Jedne večeri Leon mi je prišao dok sam čitala knjigu: “Mama, jesi li ti bila tužna kad si bila mala?”
Pogledala sam ga i zagrlila: “Jesam, sine. Ali sada imam tebe i to mi daje snagu da budem bolja nego što su drugi bili prema meni.”
Ponekad se pitam – možemo li ikada potpuno izliječiti rane iz prošlosti ili ih samo naučimo nositi sa sobom? Hoće li moja djeca jednog dana meni postaviti isto pitanje koje ja postavljam svojoj majci: ‘Gdje si bila kad sam te trebao?’