Sve sam izgubila u razvodu, ali jedan poziv promijenio je sve: Priča o padu i snazi žene

“Ne možeš mi to napraviti, Dario!” vrištala sam kroz suze, držeći se za rub stola kao da će mi to spasiti život. On je stajao nasuprot mene, hladan kao led, s onim svojim poznatim podsmijehom. “Sve je po zakonu, Ivana. Ti si sama birala svoj put,” rekao je, a ja sam osjetila kako mi se svijet ruši pod nogama.

Tog dana, kad sam potpisala papire za razvod u maloj sudnici u Osijeku, nisam izgubila samo muža. Izgubila sam dom u kojem sam gradila svaki kutak, sina Leona koji je ostao s njim jer je sud povjerovao njegovim lažima o mojoj nestabilnosti, i sve što smo zajedno stvorili. Ostala sam s torbom odjeće i nekoliko stotina kuna na računu. Majka me dočekala na vratima svog stana u Donjem gradu, šutke me zagrlila i pustila da plačem satima.

Prvih mjesec dana bila sam sjena žene koja sam nekad bila. Nisam imala snage ni za što osim gledanja u prazno. Majka bi mi ostavljala tanjur juhe pred vratima sobe, a ja bih ga vraćala netaknutog. “Ivana, moraš jesti… zbog Leona,” šaptala bi. Ali kako jesti kad ti srce krvari?

Dario je bio ugledni odvjetnik, poznat po tome što uvijek dobije ono što želi. Kad smo se upoznali na fakultetu u Zagrebu, činilo se da je svijet naš. Vjenčanje na Jarunu, medeni mjesec na Jadranu, zajednički stan u Osijeku… Sve je bilo kao iz bajke dok nisam shvatila da bajke ne postoje. Njegova kontrola postajala je sve jača, a ja sve manja. Kad sam napokon skupila hrabrosti reći mu da odlazim, već je imao spreman plan kako će me uništiti.

“Znaš li ti što znači biti žena bez novca u ovom gradu?” pitala me prijateljica Sanja dok smo pile kavu u parku Zrinjevac. “Znam,” odgovorila sam tiho. “Ali neću odustati od Leona.” Sanja mi je pomogla pronaći posao u maloj knjižari. Plaća je bila mizerna, ali barem sam imala razlog ustati iz kreveta.

Svaki dan sam pisala Leona na WhatsApp, slala mu slike knjiga koje bi mu se svidjele, ali odgovora nije bilo. Dario mu je zabranio kontakt sa mnom dok sud ne odluči drugačije. Noću bih ležala budna i slušala majčine tihe molitve iz dnevne sobe.

Jednog jutra, dok sam slagala knjige na policu, zazvonio mi je telefon. Nepoznat broj iz Zagreba. “Gospođo Ivana Kovačević? Ovdje inspektorica Marija Petrović iz Porezne uprave. Imamo nekoliko pitanja o poslovanju vašeg bivšeg supruga.” Srce mi je stalo. “Ne znam ništa o njegovim poslovima…” promucala sam. “Možda ipak znate više nego što mislite,” rekla je tiho.

Te noći nisam spavala. Sjetila sam se svih onih papira koje mi je Dario davao da potpišem bez objašnjenja, svih čudnih transakcija i putovanja u Sloveniju pod izlikom poslovnih sastanaka. Sutradan sam nazvala inspektoricu Mariju i ispričala joj sve što sam znala – i ono što nisam bila sigurna da znam.

Nakon toga uslijedili su tjedni tišine. Dario nije znao da surađujem s Poreznom upravom, ali osjećala sam da nešto sluti. Počeo me zvati usred noći, prijetiti mi da ću izgubiti i ono malo dostojanstva što mi je ostalo ako ga ne ostavim na miru.

Jednog popodneva stigla mi je preporučena pošta – poziv na sud zbog novih okolnosti u vezi podjele imovine i skrbništva nad djetetom. U sudnici su sjedili Dario, njegov odvjetnik i inspektorica Marija s debelim fasciklom dokaza o utaji poreza i pranju novca. Dario je prvi put izgledao uplašeno.

“Gospođo Kovačević, zahvaljujući vašoj suradnji otkrili smo višemilijunske pronevjere,” rekla je sutkinja. “Imate pravo na dio imovine koja vam pripada po zakonu.” Nisam mogla vjerovati kad su rekli iznos – milijuni kuna koje su godinama skrivane od mene.

Ali najvažnije od svega – sud je odlučio vratiti mi skrbništvo nad Leonom jer je procijenjeno da Dario nije podoban roditelj dok traje istraga.

Kad sam izašla iz sudnice s Leonom za ruku, sunce je prvi put nakon dugo vremena grijalo moje lice. Pogledala sam ga i obećala sebi da više nikad neću dopustiti da nas netko povrijedi.

Danas živimo skromno ali sretno. Novac koji sam dobila ulažem u Leona i sebe – završavam studij psihologije i pomažem ženama koje prolaze kroz isto što i ja.

Ponekad se pitam: Koliko nas još šuti iz straha? Koliko nas misli da nema izlaza? Možda će moja priča nekome dati snagu da progovori.