Moja kćerka rodila je skoro u kuhinji dok je kuhala večeru: Priča o izgubljenim prioritetima i obiteljskoj boli
“Lejla! Šta ti je, dijete?” viknula sam dok sam ulazila u kuhinju, noseći vrećicu s još toplim kruhom iz pekare. Zastala sam na pragu kad sam je vidjela kako se drži za stomak, lice joj je bilo bijelo kao zid, a znoj joj je kapao niz čelo. “Mama… boli me… počelo je…” prošaptala je, a suze su joj klizile niz obraze. U tom trenutku, iz dnevnog boravka začuo se glas njenog muža Emira: “Lejla, možeš li mi donijeti još jednu pivu kad već stojiš u kuhinji? Počelo drugo poluvrijeme!”
Osjetila sam kako mi krv vrije. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Pogledala sam Lejlu – moja kćerka, trudna do zuba, pokušava skuhati večeru dok joj tijelo govori da je vrijeme za porod. A on… on sjedi i gleda utakmicu, kao da se ništa ne događa. “Emire!” viknula sam, glasom koji nisam koristila otkad je moj pokojni muž zadnji put kasnio kući. “Dođi ovamo odmah! Lejla ima trudove!”
On je nevoljko ustao, pogledao prema kuhinji i rekao: “Ma nije valjda već? Pa doktor je rekao još tjedan dana…” Nisam mogla vjerovati. U tom trenutku, sve što sam godinama potiskivala – sve žrtve koje sam sama podnijela za svoju obitelj, sve večere koje sam kuhala s temperaturom, sve noći koje sam provela budna čekajući muža iz kafane – sve mi se vratilo kao udarac u stomak.
“Lejla, idemo odmah u bolnicu!” rekla sam odlučno. “Emire, uzmi ključeve i auto!” On je još uvijek izgledao zbunjeno, kao da ne razumije ozbiljnost situacije. Lejla je pokušala ustati, ali su joj noge klecale. Pridržala sam je i osjetila kako drhti. “Mama, oprosti… Nisam htjela da te brinem… Samo sam htjela završiti večeru prije nego krenemo… Emir voli da jede toplo…”
U tom trenutku mi se srce slomilo. Moja kćerka, odrasla žena, još uvijek misli na to da njen muž bude zadovoljan dok rađa njihovo dijete. Sjetila sam se svoje majke, kako je šutjela dok je otac vikao jer ručak nije bio na stolu na vrijeme. Sjetila sam se sebe, kako sam godinama stavljala tuđe potrebe ispred svojih.
Na putu do bolnice Lejla je tiho jecala na zadnjem sjedištu. Emir je vozio prebrzo i nervozno gledao na sat. “Nadam se da neću propustiti drugo poluvrijeme,” promrmljao je sebi u bradu. Nisam mogla više šutjeti. “Emire, znaš li ti šta znači biti otac? Znaš li šta znači biti čovjek? Tvoja žena rađa tvoje dijete, a ti misliš na utakmicu! Sram te bilo!”
Nije odgovorio. Samo je stisnuo volan jače i ubrzao. U bolnici su nas dočekali doktori i sestre. Lejlu su odmah odveli u rađaonu. Sjedila sam u čekaonici s Emirom koji je nervozno tipkao po mobitelu i gledao rezultate utakmice. U meni se miješala ljutnja i tuga.
Satima smo čekali. Sjećam se kako sam gledala kroz prozor bolnice i razmišljala o svim ženama koje poznajem – o mojoj sestri koja nikad nije završila fakultet jer se udala mlada; o susjedi Jasni koja nikad nije otišla na more jer njen muž ne voli sunce; o sebi koja sam zaboravila šta znači imati svoje želje.
Kad su nam javili da je Lejla rodila zdravu djevojčicu, Emir je prvi ustao i pitao: “Je li sve prošlo brzo? Mogu li sad otići kući?” Nisam mogla vjerovati svojim ušima. Pogledala sam ga s gađenjem i rekla: “Idi ako ti je važnije drugo poluvrijeme od tvoje žene i djeteta. Ja ostajem uz Lejlu.”
Ušla sam u sobu gdje je Lejla ležala iscrpljena ali s osmijehom na licu, držeći malu bebu u naručju. Sjela sam kraj nje i uzela joj ruku. “Mama… Jesam li pogriješila što sam uvijek stavljala druge ispred sebe? Hoće li moja kćerka jednog dana isto ovako završiti?”
Nisam znala šta da kažem. Suze su mi navrle na oči. “Ne znam, dijete moje… Ali znam da moramo biti prve koje će reći dosta. Moramo naučiti naše kćerke da vrijede više od toplog ručka i tuđih očekivanja.”
Te noći nisam spavala. Gledala sam moju unuku kako spava i pitala se: hoće li ona imati hrabrosti biti svoja ili će nastaviti naš lanac ženske šutnje i žrtve? Jesmo li mi žene same krive što nas ne vide ili smo samo predugo učene da budemo nevidljive?
Ponekad se pitam – koliko još generacija mora proći prije nego što naučimo voljeti sebe barem onoliko koliko volimo druge? Hoće li naše kćerke imati snage reći: “Dosta! I ja vrijedim!”?