Iznajmili smo kuću muževom bratu: Kako nas je vlastita porodica skoro uništila
“Jesi li sigurna da je ovo pametno, Ivana?” pitao me Marko, moj muž, dok smo sjedili za kuhinjskim stolom, a kiša je lupkala po prozoru. “Znaš kakav je Dario. Nikad nije znao s novcem.”
Pogledala sam ga u oči, osjećajući težinu odluke. “Znam, ali… on je tvoj brat. Ne možemo ga pustiti na ulicu. Ima malu Lejlu, a Sanja je tek ostala bez posla. Ako im ne pomognemo mi, ko će?”
Tako je sve počelo. Naša mala kuća u predgrađu Sarajeva stajala je prazna otkako su moji roditelji otišli u Njemačku. Marko i ja smo odlučili iznajmiti je Dariju i njegovoj porodici – ispod cijene, naravno, jer ipak su naši. Sjećam se kako sam osjećala ponos što možemo pomoći.
Prvih mjeseci sve je izgledalo dobro. Dario bi mi slao poruke zahvalnosti, Sanja bi dolazila s kolačima kad bi mogla. Lejla je crtala crteže za nas i ostavljala ih na vratima. Osjećala sam da radimo pravu stvar.
Ali onda su počeli kasniti s najamninom. Prvo tjedan dana, pa mjesec. Marko je šutio, ali ja sam osjećala kako mu raste nervoza. Jedne večeri, dok smo gledali televiziju, upitao me: “Jesi li vidjela da opet nisu platili?”
“Možda im treba još malo vremena,” pokušala sam ga smiriti.
Ali vrijeme je prolazilo, a novac nije dolazio. Počeli su stizati računi za struju i vodu koje nisu plaćali. Otišla sam do njih jedne subote.
“Dario, znaš da moramo platiti račune. Već kasnimo tri mjeseca s najamninom,” rekla sam tiho, ne želeći praviti scenu pred Lejlom.
Dario je odmahnuo rukom: “Ma Ivana, znaš da ćemo platiti čim Sanja nađe posao. Nismo mi stranci, pa nećete nas izbaciti na ulicu!”
Osjetila sam knedlu u grlu. Nisam znala što reći. Vratila sam se kući s osjećajem krivnje i ljutnje.
Marko je bio bijesan kad sam mu ispričala razgovor. “Uvijek isto! On misli da mu sve pripada samo zato što smo familija!”
Počeli smo se svađati svaku večer. Naša djeca su osjećala napetost, povlačila su se u svoje sobe. Ja sam plakala noću, pitajući se gdje smo pogriješili.
Jednog dana stiglo je pismo iz banke – prijetnja o ovrsi zbog neplaćenih računa. Tada sam shvatila da više ne možemo čekati.
“Moramo ih zamoliti da se isele,” rekla sam Marku drhtavim glasom.
Otišli smo zajedno do kuće. Dario nas je dočekao namrgođen.
“Šta sad hoćete?” pitao je prije nego što smo išta rekli.
“Dario, stvarno nam je žao, ali više ne možemo ovako. Morate se iseliti do kraja mjeseca,” rekao je Marko odlučno.
Sanja je počela plakati, Lejla se sakrila iza nje. Dario je vikao: “Vi ste najgori! Sram vas bilo! Porodica ste samo na papiru!”
Vratili smo se kući slomljeni. Marko nije govorio danima. Njegova majka nas je zvala i optuživala da smo bezdušni.
“Kako ste mogli to uraditi svom bratu? Zar vam ništa nije sveto?” vikala je kroz slušalicu.
Prijatelji su nam govorili da smo previše popustljivi, ali niko nije znao koliko nas boli kad porodica okrene leđa.
Dario i Sanja su se iselili nakon dva mjeseca natezanja i još više dugova. Kuća je bila uništena – zidovi išarani, podovi ogrebani, prozori razbijeni. Plakala sam satima kad sam to vidjela.
Marko i ja više nismo isti ljudi. Povjerenje među nama je narušeno, a porodica podijeljena na dva tabora – oni koji misle da smo postupili ispravno i oni koji nas više ne žele ni pogledati.
Ponekad noću sjedim sama u tišini i pitam se: Jesmo li trebali žrtvovati svoj mir zbog porodice? Je li krv stvarno gušća od vode ili nas upravo ona može najviše povrijediti?
Šta vi mislite – gdje treba povući granicu između pomoći i zaštite vlastite sreće?