Nisam sluškinja svoje svekrve – Priča o oslobađanju
“Ivana, gdje si opet? Već sam ti rekla da ručak mora biti gotov do dva!” – glas moje svekrve, Milene, parao je zrak kroz stan u Novom Zagrebu. Stajala sam u kuhinji, ruke mi drhtale dok sam rezala luk. Suze su mi navirale na oči, ali nisam znala je li to od luka ili od nemoći koja me godinama gušila.
Moj muž, Dario, sjedio je u dnevnoj sobi, zurio u televizor i pravio se da ne čuje ništa. Naša kćerka Lana tiho je crtala za stolom, povremeno me pogledavši s tugom u očima. Znala je da nešto nije u redu, iako sam se trudila sakriti istinu.
Milena je živjela s nama otkako joj je muž umro. U početku sam mislila da će biti teško, ali nisam mogla ni zamisliti koliko će me to promijeniti. Svaki moj dan bio je podređen njezinim željama: “Ivana, gdje su mi papuče? Ivana, zašto nisi oprala prozore? Ivana, zar ne vidiš da je prašina na polici?” Sve sam to trpjela zbog Darija i Lani, uvjeravajući sebe da je to samo faza.
Ali faza se pretvorila u godine. Godine u kojima sam zaboravila tko sam bila prije nego što sam postala nečija snaha, supruga i majka. Prijateljice su mi govorile: “Ivana, moraš joj reći!”, ali nisam imala snage. U našoj kulturi, žena treba biti strpljiva, poštovati starije, šutjeti i trpjeti. Tako su nas učile naše majke.
Jednog dana, dok sam spremala večeru, Milena je ušla u kuhinju i počela vikati: “Ovo meso nije dovoljno slano! Kako misliš nahraniti moju unuku ovim?” Osjetila sam kako mi krv vrije. Pogledala sam Darija, ali on je samo slegnuo ramenima.
“Dosta!” viknula sam iznenada. Tišina je pala na cijeli stan. Milena me gledala kao da sam poludjela.
“Što si rekla?”
“Rekla sam dosta! Nisam vaša sluškinja! Imam svoj život, svoje dijete i svoj posao! Ne mogu više ovako!”
Milena je počela plakati i optuživati me pred Dariom: “Vidiš li kakvu si ženu oženio? Ona nema poštovanja!” Dario je šutio. Lana se sakrila iza vrata.
Te noći nisam mogla spavati. Srce mi je tuklo kao ludo. Znala sam da sam napravila nešto što se ne oprašta lako u našim obiteljima. Sljedećih dana atmosfera je bila ledena. Milena nije razgovarala sa mnom, a Dario je bio još povučeniji nego inače.
Na poslu sam bila odsutna, kolegica Mirela me pitala: “Ivana, jesi li dobro? Izgledaš kao da nisi spavala tjednima.” Nisam joj mogla reći istinu. Sramila sam se što ne mogu riješiti vlastite probleme.
Jedne večeri Lana mi je prišla dok sam prala suđe: “Mama, zašto baka viče na tebe? Jesi li ti tužna?” Suze su mi potekle niz lice. Kleknula sam pored nje i zagrlila je: “Nisam tužna zbog tebe, ljubavi. Mama samo mora naučiti reći ne kad joj nešto nije u redu.”
Počela sam izbjegavati Milenu koliko god sam mogla. Dario me optuživao da kvarim obiteljsku harmoniju: “Zašto ne možeš biti malo popustljivija? Znaš da joj nije lako otkad je ostala sama.”
“A meni je lako? Zar ja nisam dio ove obitelji? Zar moje osjećaje nitko ne vidi?”
Svađe su postale svakodnevica. Lana se povukla u sebe, sve češće zatvarala vrata svoje sobe. Počela sam osjećati krivnju – jesam li ja kriva što nam se obitelj raspada?
Jedne subote odlučila sam otići kod svojih roditelja u Samobor. Mama me dočekala zagrljajem: “Ivana, nisi sama. Zaslužuješ biti sretna.” Tata mi je tiho rekao: “Ponekad trebaš misliti i na sebe. Ako ti ne postaviš granice, nitko neće.”
Vratila sam se kući odlučna da nešto promijenim. Pozvala sam Darija na razgovor: “Dario, ili ćemo zajedno postaviti granice tvojoj mami ili ću ja otići s Lanom. Više ne mogu ovako živjeti.” Prvi put me pogledao kao ženu koja ima pravo na svoje mišljenje.
Narednih tjedana stvari su se polako mijenjale. Milena je bila povrijeđena, ali počela je shvaćati da više ne može računati na moju beskrajnu poslušnost. Dario se trudio više pomagati oko kuće i s Lanom.
Najteže mi je bilo nositi se s osudama okoline: susjeda Ružica šaptala je na stubištu: “Jesi čula? Ivana se pobunila protiv svekrve! Sramota!” Ali više me nije bilo briga.
Danas znam da nisam loša žena ni loša snaha zato što želim biti svoja osoba. Naučila sam reći ne i postaviti granice – iako me to koštalo mira i sigurnosti koju sam mislila da imam.
Ponekad se pitam: Je li moguće biti dobra snaha i istovremeno ostati vjerna sebi? Koliko još žena oko nas šuti i trpi jer ih društvo tjera na to?