Kad ljubav pukne na pola: Život pod istim krovom s punicom
“Ivana, opet nisi dobro pospremila suđe!” glas punice Zore odjeknuo je kroz stan kao grom. Stajala sam u kuhinji, ruke mi se tresle dok sam slagala tanjure, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Damir je sjedio za stolom, gledao u mobitel i pravio se da ne čuje. Zora je nastavila: “Ne znam kako si to kod svoje mame radila, ali ovdje se zna red!”
Pogledala sam Damira, tražeći podršku, ali on je samo slegnuo ramenima. “Pusti, mama je takva. Ne uzimaj k srcu,” šapnuo mi je kasnije dok smo ležali u krevetu, ali riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć. Nisam mogla spavati. Osjećala sam se kao gost u vlastitom domu.
Sve je počelo kad smo se vjenčali prije tri godine. Damir i ja smo sanjali o vlastitom stanu, ali cijene u Zagrebu su bile sulude. Njegova mama Zora predložila je da uselimo kod nje dok ne skupimo dovoljno za kredit. “Bit će vam lakše, a ja ću imati društvo,” rekla je tada s osmijehom. Nisam znala da će taj osmijeh ubrzo postati maska iza koje se krije stalna kritika.
Prvih nekoliko mjeseci trudila sam se biti najbolja snaha. Kuhala sam, čistila, čak i peglala Zorine bluze. Ali ništa nije bilo dovoljno dobro. “Juha ti je preslana, Ivana. Moj Damir to ne voli.” Ili: “Zašto si kupila ovu kavu? Mi pijemo Franck, ne ovu stranu.” Svaki dan nova zamjerka.
Jednog popodneva, dok sam vješala veš na balkonu, Zora je došla do mene i tiho rekla: “Znaš, Ivana, mislim da nisi spremna biti majka. Djeca zahtijevaju red i disciplinu.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam joj ništa odgovorila, ali te večeri sam Damirovu ruku stisnula jače nego ikad.
“Zašto joj ništa ne kažeš?” pitala sam ga kroz suze.
“To je moja mama… Ne mogu joj zabraniti da bude takva kakva jest. Pokušaj ignorirati,” odgovorio je umorno.
Ali kako ignorirati kad ti netko svaki dan podrezuje krila? Kad ti netko stalno daje do znanja da nisi dovoljno dobra za njezinog sina?
S vremenom sam se povukla u sebe. Prestala sam predlagati izlete, prestala sam kuhati omiljena jela jer bi Zora uvijek našla zamjerku. Damir i ja smo sve manje razgovarali. Navečer bismo ležali jedno pored drugog, ali osjećala sam kao da između nas stoji zid od cigle.
Jednog dana, nakon još jedne svađe oko toga tko je ostavio mrvice na stolu, otišla sam kod svoje prijateljice Mirele na kavu.
“Ivana, moraš nešto poduzeti. Ne možeš tako živjeti,” rekla mi je Mirela dok smo sjedile na terasi kafića u Dubravi.
“Ali što? Ako odem, gdje ću? Nemamo novca za stanarinu, a Damir neće ni čuti za selidbu bez njegove mame…”
Mirela me pogledala s tugom: “A gdje si ti u toj priči? Gdje su tvoje granice?”
Te noći nisam mogla zaspati. Gledala sam Damira kako mirno diše i pitala se voli li me još ili mu je lakše živjeti između dvije žene koje šute i trpe.
Situacija je kulminirala kad sam ostala trudna. Mislila sam da će nas dijete zbližiti, ali Zora je odmah preuzela kontrolu nad mojom trudnoćom.
“Ne smiješ jesti to! Moraš piti ovaj čaj! Kad ja rodim Damira…” svaki dan nova pravila, nova ograničenja.
Jednog jutra, kad sam bila u sedmom mjesecu trudnoće, Zora je ušla u sobu bez kucanja i počela premetati po mojim stvarima.
“Tražim Damirov rodni list. Treba mi za nešto,” rekla je hladno.
“Zora, molim vas, ovo je moja soba…”
“Ovo je moj stan! Ako ti se ne sviđa, vrata su ti otvorena!”
Tada sam prvi put povisila glas: “Možda bih stvarno trebala otići!”
Damir je došao kasnije s posla i našao me uplakanu na krevetu.
“Ne mogu više ovako,” rekla sam mu kroz suze. “Ili ćemo otići ili ću ja otići sama.”
Gledao me dugo, šutio, a onda rekao: “Ne mogu ostaviti mamu samu. Ona nema nikoga osim mene.”
Te večeri spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod Mirele. Srce mi se slomilo kad sam zatvorila vrata za sobom, ali znala sam da više ne mogu živjeti tamo gdje nisam dobrodošla.
Danas živim sama s malom Lanom u podstanarskom stanu na Trešnjevci. Damir dolazi povremeno vidjeti kćerku, ali između nas više nema ničega osim tišine i tuge zbog propuštene prilike.
Ponekad se pitam jesam li mogla više izdržati ili bolje razgovarati s Damirom. Ali onda pogledam Lanu i znam da nisam smjela dopustiti da ona raste u kući gdje ljubav ima uvjete i granice.
Može li se spasiti brak kad te vlastiti dom više ne štiti? Ili ponekad moramo birati sebe da bismo preživjeli?