Kad ljubav nestane: Priča o Ivani, samohranoj majci u vlastitoj kući
“Opet si ga ostavila da plače!” – viknula je svekrva iz kuhinje, dok sam ja, iscrpljena i s podočnjacima, pokušavala skuhati kavu da barem na trenutak dođem sebi. Moj sin Luka imao je tada samo četiri mjeseca, a ja sam već osjećala da gubim tlo pod nogama.
Moj partner, Dario, sjedio je u dnevnom boravku, gledao televiziju i pravio se da ne čuje ništa. Nije ni trepnuo kad sam prošla pored njega noseći Luku koji je neutješno plakao. “Dario, možeš li ga ti malo uzeti? Samo da popijem kavu na miru?” – pitala sam tiho, gotovo molećivo.
“Pitaj mamu, ona zna bolje s djecom,” odgovorio je bez da me pogleda. U tom trenutku osjetila sam kako mi se srce steže. Nisam znala gdje sam pogriješila, niti zašto sam odjednom postala višak u vlastitom životu.
Kad sam se udala za Darija, mislila sam da smo tim. Oboje smo radili u Zagrebu, imali smo planove, maštali o putovanjima i zajedničkim vikendima na moru. Kad sam ostala trudna, radovala sam se što ćemo zajedno proći kroz sve izazove roditeljstva. Ali nakon što se Luka rodio, Dario se povukao. Prvo je govorio da je umoran od posla, pa da ne zna kako s bebom, a onda je jednostavno prestao pokušavati.
Njegova majka, gospođa Marija, uselila se kod nas “da pomogne”. U početku sam bila zahvalna – nisam imala iskustva s bebama, a ona je znala sve: kako poviti dijete, kako ga smiriti kad plače, što jesti dok dojim. Ali vrlo brzo njezina pomoć postala je nadzor. Svaki moj pokret bio je pod povećalom.
“Ne držiš ga dobro.”
“Previše ga maziš.”
“Nisi mu dobro obukla kapu.”
Svaki dan sam osjećala kako nestajem. Nisam više bila Ivana – žena koja voli knjige, šetnje po Maksimiru i smijeh s prijateljicama. Postala sam samo netko tko stalno griješi.
Jedne večeri, dok su Dario i njegova majka gledali vijesti, sjela sam kraj njih i tiho rekla: “Osjećam se sama. Trebam vas oboje. Ne mogu sve sama.” Dario je samo slegnuo ramenima: “Pa mama ti pomaže. Što još hoćeš?”
Te riječi su me zaboljele više nego išta prije. Nisam htjela pomoć koja me guši i ponižava. Htjela sam partnera koji će me zagrliti kad plačem od umora, koji će uzeti Luku kad mi ruke drhte od iscrpljenosti.
Počela sam izbjegavati zajedničke obroke. Zatvarala bih se s Lukom u sobu, pričala mu tiho dok bi on sisao ili spavao na mojim prsima. Ponekad bih plakala tako tiho da me ni on ne bi čuo.
Moja mama zvala me svaki dan iz Osijeka. “Ivana, jesi li dobro? Trebaš li doći kući?” Nikad joj nisam rekla istinu – nisam htjela da brine. “Dobro sam, mama. Samo smo umorni.” Lagala sam joj jer nisam htjela priznati poraz.
Jednog dana, dok sam šetala s Lukom po kiši jer mi je to bio jedini izlaz iz stana, srela sam staru prijateljicu Anu iz srednje škole. “Ivana! Kako si? Kako ide s bebom?”
Nisam mogla izdržati – suze su mi krenule niz lice pred njom na ulici. Ana me zagrlila i rekla: “Znaš da nisi sama? Ima nas još koje smo prošle isto. Ako trebaš pričati ili samo pobjeći na kavu – tu sam.” Taj zagrljaj bio je prvi znak nade nakon mjeseci tame.
Te noći odlučila sam razgovarati s Dariom ozbiljno. Kad je Luka zaspao, sjela sam nasuprot njega.
“Dario, ovako više ne mogu. Osjećam se kao gost u vlastitoj kući. Tvoja mama preuzima sve odluke oko Luke, a ti si potpuno odsutan. Trebam tebe kao partnera i oca našeg djeteta, a ne nekoga tko sve prepušta svojoj mami.”
Dario je šutio dugo. Onda je rekao: “Ne znam što hoćeš od mene. Mama zna bolje od nas oboje. Ja radim cijeli dan i nemam živaca za to.” U tom trenutku shvatila sam da ga gubim – ili možda nikad nije ni bio tu.
Sljedećih dana počela sam razmišljati o povratku kod svojih roditelja u Osijek. Nisam imala snage za još jednu borbu s Marijom oko toga treba li Luka nositi čarapice ili ne, niti za Darijevu šutnju koja je bila gora od svake svađe.
Jedne večeri spakirala sam nekoliko stvari za Luku i sebe. Marija me gledala ispod oka dok sam spremala torbu.
“Kamo misliš s djetetom?”
“Idem kod svojih na nekoliko dana. Treba mi malo mira,” odgovorila sam mirno.
Dario nije rekao ništa kad sam mu javila porukom da odlazim na neko vrijeme.
U Osijeku me mama dočekala suznih očiju i raširenih ruku. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se sigurno i voljeno.
Tijekom tih dana kod roditelja shvatila sam koliko mi nedostaje podrška – prava podrška, a ne kontrola ili kritika. Počela sam razgovarati s psihologinjom iz Doma zdravlja i polako vraćati vjeru u sebe kao majku.
Dario mi se javljao rijetko i uvijek isto: “Kad se vraćaš? Mama pita za Luku.” Nikad nije pitao kako sam ja.
Nakon mjesec dana odlučila sam ostati u Osijeku duže – možda zauvijek. Pronašla sam posao na pola radnog vremena i upisala Luku u jaslice.
Ponekad me uhvati tuga kad vidim druge obitelji u parku – tata gura kolica, mama se smije s djecom. Pitam se gdje smo mi pogriješili i zašto ljubav nestane kad dođu pravi izazovi.
Ali onda pogledam Luku kako se smiješi i shvatim da zbog njega moram biti hrabra.
Ponekad se pitam: Je li bolje biti sama nego živjeti bez podrške? Gdje nestaje partnerstvo kad nam najviše treba? Možda vi imate odgovor.