Pismo na stolu: Cijena majčinske žrtve u jednoj zagrebačkoj obitelji
“Ana, oprosti mi, ali više ne mogu. Odlazim. Zaslužuješ bolje od mene.” Te riječi, ispisane drhtavim rukopisom na komadu papira, stajale su na kuhinjskom stolu kad sam se vratila s posla. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Nisam ni primijetila da je Marko tih dana bio tiši nego inače, da je izbjegavao pogledati me u oči. Samo sam jurila kroz dane, pokušavajući sve držati pod kontrolom – posao u školi, kuhanje, zadaće s djecom, računi koji su se gomilali na polici iznad frižidera.
“Mama, gdje je tata?” upitala me mlađa kći, Ema, dok je starija, Lucija, samo šutjela i gledala kroz prozor. Nisam znala što da kažem. Nisam imala snage slagati, ali istinu nisam mogla izgovoriti naglas. “Tata… tata treba malo vremena za sebe,” promucala sam, osjećajući kako mi se glas lomi.
Taj dan bio je početak mog novog života – života u kojem sam bila i majka i otac, i podrška i stijena, ali i vreća za udaranje kad bi frustracije postale prevelike. Marko se nije javljao mjesecima. Njegovi roditelji su me krivili za sve: “Ana, nisi mu pružila dovoljno pažnje! Previše si zahtijevala!” A ja sam šutjela i gutala suze dok su mi u gostima nudili kavu i istovremeno me gledali kao neprijatelja.
Novac je postao vječna briga. Radila sam prekovremeno u školi, uzimala privatne sate, a navečer bih padala iscrpljena na kauč dok su djevojčice spavale. Lucija je počela kasniti kući, Ema se povukla u sebe. Jedne večeri, kad sam mislila da spavaju, čula sam ih kako šapuću:
“Misliš li da nas je tata ostavio zbog mame?”
“Ne znam… Možda smo mi krive.”
Te riječi su me slomile više nego bilo koja Markova poruka ili optužba njegovih roditelja. U tom trenutku poželjela sam nestati – ali nisam mogla. Nisam smjela.
Godine su prolazile. Lucija je završila srednju školu i upisala Pravni fakultet, Ema je još uvijek bila u gimnaziji. Marko se povremeno javljao – kratke poruke za rođendane ili Božić, nikad ništa više od toga. Djevojčice su ga prestale spominjati. Ja sam naučila živjeti s tišinom.
Ali tišina zna biti glasnija od bilo kakve svađe. Subotom bih sjedila sama za stolom s kavom i gledala kroz prozor na sivilo Trešnjevke. Ponekad bih poželjela da me netko zagrli, da mi kaže da će sve biti u redu. No umjesto toga, dočekivale su me Lucijine optužbe:
“Mama, ti si uvijek nervozna! Nikad nemaš vremena za nas!”
“Ema, pusti mamu na miru, vidiš da joj nije lako,” branila me Lucija kad bi Ema počela plakati zbog sitnica.
Jedne večeri, nakon što sam se posvađala s Lucijom jer je kasnila kući, sjela sam na krevet i zaplakala kao dijete. Sjetila sam se Markovog pisma i pitala se: jesam li ja kriva što je otišao? Jesam li previše očekivala? Jesam li mogla biti bolja supruga?
Moja sestra Ivana dolazila bi vikendom iz Samobora i pokušavala me oraspoložiti:
“Ana, moraš misliti malo na sebe! Djevojke će odrasti i otići svojim putem – a ti? Što ćeš ti onda?”
Nisam znala odgovoriti. Cijeli život sam bila majka – nisam znala biti ništa drugo.
Prije nekoliko mjeseci Ema je došla kući uplakana:
“Mama, svi u razredu imaju tatu… Samo ja nemam nikoga tko će doći na roditeljski. Zašto nas je ostavio?”
Nisam imala odgovor. Samo sam je zagrlila i plakala s njom.
Danas, kad su obje kćeri odrasle i žive svoje živote – Lucija radi u odvjetničkom uredu u centru Zagreba, Ema studira u Sarajevu – ostala sam sama u našem malom stanu. Ponekad sjedim u tišini i slušam zvukove grada kroz prozor. Pitam se gdje je Marko sada – ima li novu obitelj? Je li sretan?
Ponekad mi dođe poriv da mu napišem pismo – ne zato što ga želim natrag, nego zato što želim razumjeti. Želim znati jesam li pogriješila što sam cijeli život žrtvovala za djecu i obitelj, a zaboravila na sebe.
Možda nije grijeh poželjeti malo mira za sebe nakon svega što sam prošla? Možda nije sebično napokon staviti sebe na prvo mjesto?
Što vi mislite – gdje završava majčinska žrtva, a gdje počinje pravo na vlastitu sreću?