Iz pepela: Priča o Magdi koja je morala početi ispočetka nakon izdaje i poniženja

“Magda, ne mogu više ovako!” vikao je Ivan, tresući glavom dok su mu oči gorjele od bijesa i razočaranja. Stajala sam nasred dnevnog boravka, držeći u ruci šalicu čaja koja mi je drhtala u prstima. Srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. “Nije do mene, Ivane… Znaš da sam pokušavala sve!” prošaptala sam, ali on me nije slušao. Njegova majka, gospođa Ljubica, sjedila je na kauču i gledala me s prezirom. “Rekla sam ti, sine, da ti ova žena neće donijeti sreću. Trebala si slušati mene i uzeti Mirelu iz susjedstva. Ona je već rodila dvoje!”

Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Sve godine ljubavi, zajedničkih snova, planiranja budućnosti – sve je nestalo u tom trenutku. Ivan je šutke otišao do ormara, izvukao moj kofer i bacio ga na pod. “Spakiraj se. Ne mogu više živjeti u ovom mrtvilu. Želim dijete, Magda!”

Nisam plakala. Ne još. Samo sam stajala kao kip, dok su mi kroz glavu prolazile slike svih onih neuspjelih pokušaja, bolnih pregleda, šutnji za stolom, pogleda punih sažaljenja na obiteljskim okupljanjima. Sjetila sam se kako me tetka Senka jednom povukla u stranu i šapnula: “Ma, Magda, možda ti je neko bacio urok… Znaš kako to ide kod nas.”

Te večeri sam otišla iz stana u Novom Zagrebu s jednim koferom i prazninom u grudima koja je boljela više od svega što sam ikad osjetila. Nije bilo mjesta gdje bih mogla otići osim kod sestre Ane u Samobor. Ana me dočekala otvorenih ruku, ali i ona je imala svoje probleme – muž joj je bio na radu u Njemačkoj, a troje djece stalno bolesno.

“Magda, znaš da si uvijek dobrodošla, ali… znaš kakva je situacija. Možeš ostati koliko treba, ali morat ćeš nešto raditi, pomoći oko djece ili pronaći posao,” rekla mi je tiho dok smo pile kavu za kuhinjskim stolom.

Nisam joj zamjerila. Znala sam da više nisam ničiji prioritet. Bila sam žena bez djeteta, bez muža, bez doma – a na Balkanu to znači biti ništa.

Prvi tjedni kod Ane bili su najteži. Djeca su me gledala sa znatiželjom i ponekad pitala: “Teta Magda, zašto nemaš svoju djecu?” Nisam znala što da im odgovorim. Noći su bile najgore – ležala bih budna i slušala kako Ana diše u susjednoj sobi, a suze su mi tiho klizile niz lice.

Jednog jutra odlučila sam otići do centra za zapošljavanje. Službenica me pogledala preko naočala i rekla: “Imate li iskustva u trgovini? Možda nešto u pekari?” Sjetila sam se kako sam nekad sanjala da ću biti profesorica književnosti, ali život me odveo drugim putem.

Pristala sam raditi u maloj pekari kod gospođe Fatime. Prvi dan bio je kaos – mušterije su bile nestrpljive, kruh vruć, a ja nespretna i zbunjena. Fatima me gledala strogo, ali navečer mi je donijela komad pite i rekla: “Znam ja kako je kad te život baci na koljena. Samo nemoj ostati dole, Magda.”

Tih nekoliko riječi bilo mi je kao melem na ranu. Počela sam se buditi ranije, pomagati Ani oko djece, a navečer bih čitala knjige koje sam našla na tavanu. Polako sam vraćala komadiće sebe koje sam izgubila.

Jednog dana u pekaru je ušao Stjepan – bivši kolega iz srednje škole. Bio je razveden i imao sina Davora kojeg je često vodio sa sobom. “Magda? Jesi to ti? Nisam te prepoznao!” nasmijao se i naručio dvije kifle.

Počeli smo razgovarati svaki put kad bi dolazio po kruh. Pričali smo o svemu – o starim profesorima, o životu u Zagrebu, o tome kako je teško biti samohrani roditelj ili žena bez djece na Balkanu.

Jedne večeri pozvao me na kavu. Sjeli smo na klupu kraj rijeke i gledali zalazak sunca.

“Znaš, Magda… Ljudi misle da si manje vrijedan ako nemaš obitelj kakvu oni zamišljaju. Ali ja mislim da si ti hrabrija od svih njih,” rekao mi je tiho.

Osjetila sam kako mi srce po prvi put nakon dugo vremena kuca s nadom. Počela sam vjerovati da možda ipak postoji život nakon svega što sam prošla.

Ali nije sve išlo glatko. Ivan me zvao nekoliko puta – jednom pijan usred noći: “Magda, oprosti… Možda sam pogriješio… Mirela je trudna, ali nije to isto…” Nisam znala što da mu kažem. Osjećala sam bijes i tugu istovremeno.

Jedne nedjelje srela sam Ljubicu na tržnici. Pogledala me s visoka i promrsila: “Eto vidiš, sine moj sad ima dijete s pravom ženom.” Nisam joj ništa odgovorila – samo sam nastavila hodati dalje.

S vremenom sam naučila živjeti s boli. Naučila sam da vrijedim i bez djece i bez muža koji me nije znao voljeti kad je bilo najteže. Naučila sam voljeti sebe.

Danas radim kao voditeljica male knjižare koju smo Stjepan i ja otvorili zajedno. Davor mi često kaže: “Teta Magda, ti si najbolja na svijetu!” Ana mi povremeno šalje poruke: “Fališ nam! Djeca pitaju kad ćeš opet doći.” Čak mi i Fatima ponekad navrati s pitom od jabuka.

I dalje boli kad vidim trudnice ili čujem dječji smijeh na ulici – ali više ne osjećam sram ni krivnju. Znam da nisam manje vrijedna zbog onoga što nemam.

Ponekad se pitam: Koliko nas još hoda ovim ulicama noseći svoje nevidljive rane? Možemo li zaista ponovno izgraditi sebe iz pepela? Što vi mislite – jesmo li mi koji smo izgubili najviše zapravo na kraju najjači?