Kad je baka čula da joj unuk čeka na kuću – priča koja je rastrgala našu obitelj
“Znaš, kad baka umre, ta kuća je praktički naša. Samo treba malo pričekati.”
Te riječi, izgovorene tiho, ali dovoljno glasno da ih čujem dok sam prolazila hodnikom, zauvijek su mi promijenile pogled na vlastitu obitelj. Bio je to moj šogor, Dario, koji je sjedio u dnevnoj sobi s mojim mužem Ivanom. Nisam mogla vjerovati što čujem. Srce mi je počelo lupati kao ludo, a ruke su mi se tresle dok sam stajala iza vrata, ne znajući trebam li ući ili pobjeći.
Baka Ljubica ima 87 godina. Živi sama u staroj kući u predgrađu Sarajeva, kući koju je gradila s djedom još prije rata. Ta kuća nije samo cigla i crijep – to je mjesto gdje smo svi odrasli, gdje su mirisi njene pite i zvukovi smijeha ispunjavali svaki kutak. I sada, netko iz moje obitelji gleda na tu kuću kao na plijen.
Nisam mogla šutjeti. Ušla sam u sobu i pogledala ih ravno u oči. “O čemu vi to pričate?” upitala sam, glas mi je drhtao od bijesa i tuge.
Ivan je odmah pocrvenio. “Ma ništa, Marta, samo smo pričali…”
Dario se nasmijao onim svojim lažnim osmijehom. “Ma znaš kako ljudi pričaju. Samo razmišljamo o budućnosti.”
“Budućnosti?” ponovila sam. “Baka je živa! Kako vas nije sram?”
Nastala je tišina. Osjetila sam kako se nešto nepovratno slomilo među nama.
Te večeri nisam mogla spavati. Gledala sam u strop i razmišljala o svemu što smo prošli kao obitelj – o danima kad smo svi zajedno čistili snijeg ispred bakine kuće, o ljetima kad smo sjedili pod starom kruškom i slušali njene priče iz mladosti. Kako smo došli do toga da čekamo nečiju smrt zbog imovine?
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta. Ivan me izbjegavao, a Dario se pravio kao da se ništa nije dogodilo. Nisam znala što da radim – reći baki ili šutjeti? Nisam htjela da joj slomim srce, ali nisam mogla ni podnijeti tu lažnu igru.
Jednog popodneva otišla sam do bake. Sjedila je za stolom i plela vunene čarape za unuke. Pogledala me svojim blagim očima i odmah znala da nešto nije u redu.
“Šta je, dijete moje? Što te muči?”
Sjela sam pored nje i uhvatila je za ruku. “Bako… znaš li ti koliko te volimo?”
Nasmiješila se. “Znam, dušo. Ali nešto te muči. Reci mi.”
Nisam mogla izdržati. Sve sam joj ispričala – svaku riječ koju sam čula, svaki pogled koji su mi uputili nakon toga.
Baka je dugo šutjela. Oči su joj se napunile suzama, ali nije plakala. Samo je tiho rekla: “Znala sam da će doći dan kad će se oko ove kuće svađati. Ali nisam mislila da će to biti dok sam još živa.”
Osjetila sam neopisivu tugu i sram zbog svoje obitelji.
“Bako, oprosti… Nisam htjela da te povrijedim, ali nisam mogla šutjeti.”
Pogladila me po kosi. “Nisi ti kriva, Marta. Krivo je vrijeme u kojem živimo. Ljudi više ne gledaju na dom kao na svetinju, nego kao na imanje koje treba podijeliti.”
Te večeri baka je pozvala cijelu obitelj na večeru. Svi smo sjeli za isti stol – Ivan, Dario, moja sestra Sanja, njihova djeca i ja s našom kćeri Lanom.
Baka je ustala i pogledala nas redom.
“Djeco moja,” počela je drhtavim glasom, “znam da svi volite ovu kuću, ali ova kuća nije samo zidovi i krov. Ovo je mjesto gdje ste odrasli, gdje ste naučili što znači biti obitelj. Ako vam ova kuća znači samo novac ili imanje, onda ste izgubili ono najvažnije – srce ove obitelji.”
Dario je odmah počeo nešto mrmljati o tome kako nije mislio ništa loše, ali baka ga je prekinula.
“Ne želim da se oko mene svađate dok sam živa. Kad mene ne bude, vi odlučite što ćete s ovom kućom. Ali dok sam ja ovdje, želim mir i ljubav među vama. Ako to ne možete dati jedni drugima, onda vam ni ova kuća neće donijeti sreću.”
Nakon tih riječi nastala je tišina koju nitko nije mogao prekinuti.
Dani su prolazili, ali ništa više nije bilo isto. Povjerenje koje smo imali nestalo je preko noći. Ivan i ja smo se udaljili; više nismo razgovarali o budućnosti s istim uzbuđenjem kao prije. Dario i Sanja su sve rjeđe dolazili kod bake.
Jednog dana baka me povukla na stranu.
“Marta,” rekla je tiho, “ne dozvoli da te ova situacija slomi. Ti si uvijek bila srce ove obitelji. Ne zaboravi tko si i što ti znači dom.”
Pogledala sam baku i shvatila koliko su riječi važne – ali još više djela.
Sada sjedim u njenoj staroj kuhinji, gledam kroz prozor na dvorište gdje se Lana igra pod kruškom kao nekad ja. Pitam se: Je li moguće vratiti izgubljeno povjerenje? Može li ljubav pobijediti pohlepu?
Što vi mislite – što biste vi učinili na mom mjestu?