Dan kad se sve preokrenulo: Srce majke na kušnji
“Jelena, dođi odmah po Lejlu! Neću više ni minute da je čuvam!” glas moje svekrve, Zorice, parao je tišinu mog malog stana u Sarajevu. Držala sam mobitel tako čvrsto da su mi zglobovi pobijelili, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Pogledala sam kroz prozor, kiša je neumorno tukla po limenom krovu, a ja sam osjećala kako mi se svijet ruši pod nogama.
“Zorice, šta se desilo? Zašto vičete?” pokušala sam ostati smirena, ali glas mi je drhtao.
“Ne pitaj me ništa! Tvoja kćerka je neodgojena! Razbila mi je vazu i još mi se smijala u lice! Ako ti je stalo do nje, dođi odmah!”
Spustila sam mobitel i sjela na rub kreveta. Suze su mi navrle na oči. Lejla ima samo šest godina. Dijete je, nestašna je, ali nije zla. Zorica nikad nije imala strpljenja za djecu, a pogotovo ne za mene. Od dana kad sam se udala za njenog sina Damira, osjećala sam se kao uljez u vlastitoj obitelji.
Damir je bio na poslu u Zagrebu, radio je po cijeli tjedan i dolazio kući samo vikendom. Svekrva je često čuvala Lejlu dok sam ja radila u knjižari. Nije to radila iz ljubavi prema unuci, već više iz osjećaja dužnosti – ili možda da bi imala još jedan razlog da mi prigovara.
Obukla sam jaknu i krenula prema tramvajskoj stanici. Kiša mi je natapala lice, ali nisam znala jesu li to kapi ili suze. U tramvaju sam zurila kroz zamagljeni prozor, razmišljajući o svemu što me mučilo posljednjih godina: Damirova odsutnost, stalne svađe sa svekrvom, osjećaj da nikad nisam dovoljno dobra.
Kad sam stigla do Zoričine zgrade, srce mi je opet počelo ubrzano kucati. Vrata su se naglo otvorila čim sam pozvonila.
“Evo ti tvoje dijete!” Zorica je gurnula Lejlu prema meni. Mala me pogledala velikim, uplakanim očima.
“Mama… nisam htjela…” prošaptala je.
“Dosta!” Zorica je viknula. “Razbila je moju najdražu vazu! I još mi se smije! Gdje si ti nju odgajala? Na ulici?”
Osjetila sam kako mi krv vrije u žilama. “Zorice, Lejla je dijete. Djeca ponekad naprave glupost. Nije to razlog da vičete na nju ovako.”
“Ti mene nećeš učiti kako ću s djecom! Da si ti bolja majka, ne bi ti dijete bilo takvo!”
Lejla se uhvatila za moju ruku i sakrila lice u moj kaput. Nisam više mogla izdržati.
“Dosta više! Dosta vaših uvreda! Dosta vašeg miješanja u naš život! Ako vam smetamo, više nas nećete vidjeti!”
Zorica je ostala bez riječi. Prvi put sam joj se suprotstavila. Povela sam Lejlu niz stepenice, a noge su mi drhtale.
Kod kuće sam zagrlila Lejlu i pustila da plače na mom ramenu. “Mama, hoćeš li me ti uvijek voljeti? I kad nešto razbijem?”
Poljubila sam je u kosu. “Uvijek, dušo moja. Nema toga što bi mogla napraviti da te prestanem voljeti.”
Te noći nisam mogla spavati. Damir me nazvao kasno.
“Šta se dogodilo kod mame? Zvala me i rekla da si joj prijetila da više neće vidjeti Lejlu?”
Udahnula sam duboko. “Damire, dosta mi je svega. Tvoja mama nas stalno vrijeđa. Ne mogu više tako živjeti. Ili ćeš stati uz mene i Lejlu, ili…”
S druge strane tišina.
“Ne znam šta da ti kažem… Ona je moja mama… Ali ti si moja žena…”
“I ja sam majka tvoje kćeri! Zar ne vidiš koliko nas to uništava?”
Damir je šutio još nekoliko trenutaka pa rekao: “Razgovarat ćemo kad dođem kući.”
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta kao nikad prije. Lejla je bila povučena, crtala je tužne crteže i stalno me pitala hoće li baka opet vikati na nju. Ja sam pokušavala biti jaka zbog nje, ali iznutra sam bila slomljena.
Kad je Damir napokon došao kući za vikend, sjeli smo za stol dok je Lejla spavala.
“Jelena, ne mogu birati između tebe i mame,” rekao je tiho.
“Ne tražim da biraš,” odgovorila sam kroz suze. “Samo želim da nas zaštitiš od njezinih uvreda. Da budeš uz nas kad nam trebaš. Da budemo obitelj.”
Damir je spustio glavu. “Možda bi trebali otići negdje sami… Možda Zagreb? Dalje od svega ovoga?”
Pogledala sam ga s nevjericom. “A tvoja mama? Hoćeš li joj reći zašto odlazimo? Hoćeš li joj reći istinu?”
Nije odgovorio.
Te noći donijela sam odluku – moram biti jaka zbog Lejle, čak i ako to znači da ću ostati sama protiv cijelog svijeta.
Dani su prolazili sporo. Zorica nije zvala ni pitala za Lejlu. Damir se povukao u sebe, sve češće ostajao u Zagrebu zbog posla. Ja sam radila i brinula o Lejli najbolje što znam.
Jednog dana Lejla me pitala: “Mama, hoćemo li ikad opet biti svi sretni zajedno?”
Nisam znala što da joj odgovorim.
Sada sjedim uz prozor dok Lejla spava i pitam se: Je li moguće izgraditi mir u obitelji kad stare rane nikad nisu zacijelile? Može li ljubav majke nadjačati sve prepreke koje život donese? Što biste vi učinili na mom mjestu?