„Ne, tvoja mama ne može živjeti s nama!” — Moja borba za dom i dostojanstvo u sjeni svekrve
„Ne, ne može! Ne želim da tvoja mama živi s nama!” viknula sam, a glas mi je zadrhtao. Ivan je stajao nasred dnevnog boravka, pogleda spuštenog u pod, dok su mu ruke nemoćno visile uz tijelo. Njegova šutnja bila je gora od bilo kakve svađe. U tom trenutku, dok su se kroz prozor probijale prve večernje sjene, znala sam da ništa više neće biti isto.
Sve je počelo prije mjesec dana, kad je Ivanova majka, gospođa Marija, doživjela manji moždani udar. Liječnici su rekli da joj treba pomoć, barem dok se ne oporavi. Ivan je odmah predložio da dođe k nama. „To je samo privremeno, Ana”, rekao je tihim glasom. „Znaš da nemam nikoga osim tebe i nje.”
Ali privremeno se u našoj kući uvijek nekako pretvori u zauvijek. Sjetila sam se prošlog ljeta kad je Ivanov brat Dario ostao bez posla i preselio k nama „na par tjedana”. Ostao je četiri mjeseca, a ja sam svaki dan brojala do njegovog odlaska.
Prvi dan Marijinog dolaska bio je kao iz nekog lošeg filma. Donijela je tri ogromne torbe i vreću punu domaćih kobasica. „Ana, draga, nadam se da imaš mjesta u zamrzivaču”, rekla je i odmah krenula prema kuhinji. Ivan ju je pratio kao izgubljeni dječak. Ja sam stajala na hodniku i osjećala kako mi se srce steže.
Već prve večeri počeli su problemi. Marija je preuredila police u kuhinji. „Ovdje ti stoji brašno? Ne može to tako! Sve mora biti po redu!”
„Ali ja tako kuham već godinama”, pokušala sam mirno.
„E pa sad ćeš naučiti bolje”, odbrusila je i nastavila slagati stvari po svom.
Ivan je šutio. Uvijek šuti kad treba nešto reći svojoj majci. A ja sam gutala knedle i pokušavala ne zaplakati pred njom.
S vremenom, Marija je preuzela cijelu kuću. Ujutro bi ustajala prije mene i kuhala kavu Ivanu. „Ana spava kao top, pa da ne čekaš žedan”, govorila bi mu uz osmijeh. Navečer bi mu donosila čaj i pokrivač dok bi gledao televiziju. Ja sam postala gost u vlastitom domu.
Jednog dana, dok sam spremala veš u kupaonici, Marija je ušla bez kucanja.
„Ana, znaš li ti koliko Ivan voli kad mu se košulje peglaju na paru? Ja sam mu to uvijek radila.”
„Znam, ali radim to na svoj način”, odgovorila sam tiho.
„Tvoj način nije dovoljno dobar za mog sina”, rekla je hladno i izašla iz kupaonice.
Te noći nisam mogla spavati. Ivan je ležao pored mene, okrenut prema zidu. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom krevetu. Srce mi je tuklo kao ludo, a suze su mi klizile niz obraz.
Sljedećih dana situacija se samo pogoršavala. Marija je komentirala svaki moj potez: kako perem suđe, kako razgovaram s Ivanom, čak i kako odgajam našu kćer Luciju. „Dijete ti previše gleda crtiće! Kad su moji bili mali, znalo se što se smije a što ne!”
Lucija me jednom pitala: „Mama, zašto baka stalno viče na tebe?” Nisam znala što da joj odgovorim.
Jedne subote, dok smo svi sjedili za stolom, Marija je iznenada rekla:
„Ivane, znaš li ti da Ana ne zna napraviti pravi bosanski lonac? Sve nešto po svom… Nije ni čudo što si tako mršav.”
Ivan se nasmijao, ali ja sam osjetila kako mi lice gori od srama i bijesa.
Te večeri odlučila sam razgovarati s njim.
„Ivane, ovako više ne ide”, rekla sam drhteći.
„Ana, molim te… Mama je bolesna. Samo joj treba malo vremena.”
„A meni? Meni ne treba? Zar ja nisam važna? Osjećam se kao sluškinja u vlastitoj kući!”
Ivan je šutio. Znao je da sam u pravu, ali nije imao snage suprotstaviti se majci.
Sljedećih tjedana postajala sam sve nervoznija. Počela sam izbjegavati kuću, ostajala duže na poslu ili odlazila kod prijateljica. Jedne večeri vratila sam se kasno i zatekla Mariju kako sjedi u dnevnom boravku s Lucijom u krilu.
„Mama nije došla po tebe?”, pitala sam kćer.
„Baka kaže da si ti preumorna za mene”, odgovorila je Lucija tiho.
Te riječi su me slomile. Osjetila sam kako gubim vlastito dijete.
Nakon još jedne besane noći odlučila sam razgovarati s Marijom.
„Gospođo Marija”, počela sam tiho ali odlučno, „ovo više ne mogu izdržati. Ovo je moj dom i želim da ga poštujete.”
Pogledala me iznenađeno pa hladno odgovorila:
„Ako ti smetam, reci Ivanu da me odvede u starački dom! Ali znaj – on će uvijek birati mene.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Počela sam preispitivati sve: svoj brak, svoju vrijednost, svoje granice.
Jedne večeri spakirala sam torbu i otišla kod svoje sestre Mirele. Ivan me nazvao tek sutradan.
„Ana… Vrati se kući. Molim te.”
„Ne mogu dok ne odlučiš kome pripada tvoj život – meni ili tvojoj majci.”
Proveli smo tjedan dana odvojeno. Ivan me napokon posjetio i rekao:
„Razgovarao sam s mamom. Odlazi kod Darija na selo dok ne nađe rješenje.”
Vratila sam se kući iscrpljena ali ponosna što sam napokon postavila granice.
Danas još uvijek osjećam posljedice svega što smo prošli. Povjerenje između mene i Ivana nije više isto, ali trudimo se graditi ga iznova – polako i oprezno.
Ponekad se pitam: Je li moguće spasiti brak bez da izgubiš sebe? I gdje povući crtu između ljubavi prema partneru i poštovanja prema sebi?