Dok ne ostavi njega, neće dobiti ni dinara: Ispovijest jedne majke
“Neću više, mama! Ne mogu više!” Milica je plakala na mom pragu, drhteći kao list na vjetru. Bila je kasna jesen, lišće se lijepilo za njene cipele, a ja sam stajala na vratima, stežući šal oko vrata kao da mi može zaštititi srce. “Pusti me unutra, molim te… samo večeras.”
Ali nisam mogla. Nisam smjela. Sve u meni je vrištalo da je zagrlim, da joj dam tanjir tople supe i pokrijem je dekicom kao kad je bila mala. Ali nisam. Jer sam znala – ako popustim sada, nikada neće otići od njega. A on… on joj je već odavno slomio dušu.
Zovem se Snježana. Imam 54 godine, živim u Sarajevu, a moja kćerka Milica ima 28. Udala se prije četiri godine za Igora iz Travnika. Na početku sam vjerovala da je on dobar momak – tih, vrijedan, iz dobre porodice. Ali ubrzo su počele sitne laži, pa ljubomora, pa zabrane. Najprije joj je branio da izlazi s prijateljicama, onda joj je zabranio da radi. “Žena treba biti kod kuće”, govorio je. “Ja ću zaraditi dovoljno za nas oboje.”
Ali nije zarađivao. Novac koji bi donio trošio je na kladionicu i cigarete. Milica je šutjela, trpjela, a ja sam gledala kako nestaje osmijeh s njenog lica. Prvo sam joj slala novac krišom, pa hranu, pa čak i lijekove kad bi se razboljela. Ali ništa nije pomagalo. Svaki put kad bi došla kod mene, vraćala bi se još tužnija.
Jedne večeri, prije tri mjeseca, došla je s modricom ispod oka. “Pala sam niz stepenice”, slagala je. Nisam pitala ništa – samo sam joj stavila oblogu i plakala u tišini dok je spavala na mom kauču. Sutradan se vratila njemu.
Tada sam odlučila: dosta je bilo. Nazvala sam je i rekla: “Milice, dok ne ostaviš Igora, nećeš dobiti ni dinara od mene. Ni hrane, ni krova nad glavom. Znam da ti je teško, ali ne mogu ti više pomagati dok sama ne odlučiš da odeš od njega.”
Plakala je tada kroz telefon. “Mama, ne mogu sama… Bojim se… Šta će ljudi reći? Šta će on uraditi?”
“Ljudi će uvijek pričati”, rekla sam joj kroz suze. “Ali ja više ne mogu gledati kako propadaš. Moraš sama odlučiti šta ti je važnije – šta će selo reći ili tvoj život?”
Od tada su prošla tri mjeseca. Svaki dan mislim na nju. Svaku noć sanjam da me zove i kaže: “Mama, otišla sam.” Ali ne zove.
Moj muž Dragan me krivi za sve. “Prestroga si! To ti je jedina kćerka! Kako možeš biti tako hladna?”
“Nisam hladna!” vičem mu kroz suze. “Radim jedino što mogu! Ako joj stalno pomažem, nikada neće otići!”
On samo odmahne rukom i izađe iz sobe. Naša kuća je puna tišine i nerazumijevanja.
Moja sestra Jasmina mi šalje poruke: “Snježana, pusti dijete da dođe kod tebe! Ne znaš ti šta ona proživljava!” Znam ja bolje nego iko – ali znam i da joj ne mogu pomoći dok sama ne shvati da zaslužuje bolje.
Jednog dana srela sam Milicu na pijaci. Bila je blijeda, mršava, pogled joj je bio prazan kao prazna vreća krompira koju je nosila u ruci.
“Milice…” šapnula sam.
Pogledala me kao strankinju.
“Mama… treba mi samo malo novca za lijekove… Igor ima gripu.”
“A ti? Kako si ti?”
Slegla je ramenima.
“Dobro sam.”
Lagala je opet. Znala sam to po načinu na koji joj ruke drhte.
“Ne mogu ti pomoći dok si s njim”, rekla sam tiho.
Okrenula se i otišla bez riječi.
Te noći nisam oka sklopila. Dragan me gledao kao da sam monstrum.
“Ako joj se nešto desi… nikada sebi nećeš oprostiti”, rekao mi je.
“A ako ostane s njim još godinu dana? Dvije? Hoće li tada biti kasno?”
Niko nema odgovor na ta pitanja.
Prošlo je još nekoliko sedmica. Milica mi se nije javljala. Počela sam sumnjati u svoju odluku – možda sam stvarno prestroga? Možda joj trebam pomoći bez obzira na sve?
Jedne večeri zazvonio je telefon. Bio je to broj iz bolnice.
“Gospođo Snježana? Vaša kćerka Milica primljena je na hitnu zbog povreda…”
Srušila sam se na pod prije nego što su završili rečenicu.
U bolnici sam sjedila pored njenog kreveta satima. Bila je sva u modricama, ali živa.
“Mama… oprosti mi”, šapnula je.
“Ne trebaš ti meni ništa opraštati”, plakala sam i držala joj ruku.
Tada mi je rekla: “Odlazim od njega. Obećavam ti.”
I otišla je – napokon.
Danas živi sa mnom i polako se vraća sebi. Još uvijek ima noćne more, još uvijek drhti kad čuje glasnu buku ili kad neko zalupi vratima. Ali živa je. I slobodna.
Ponekad se pitam – jesam li postupila ispravno? Jesam li bila prestroga ili sam joj spasila život?
Drage žene, majke – šta biste vi uradile na mom mjestu? Da li ljubav znači uvijek pomagati ili ponekad pustiti dijete da samo pronađe izlaz iz tame?