Majčina pravda: Kad ljubav nije dovoljna – Priča jedne snahe iz bosansko-hrvatske porodice
“Opet si zaboravila kupiti kruh, Ivana! Kako misliš biti dobra žena mom Dariju kad ni to ne možeš?” – riječi svekrve Mare odzvanjale su kuhinjom, dok sam stajala pored štednjaka, držeći suze da ne poteku. Dario je sjedio za stolom, šutio, gledao u tanjur. Ana, njegova sestra, došla je s posla, bacila torbu na stolicu i dobila široki osmijeh od Mare: “Evo moje zlatne cure! Hajde, sjedi, napravit ću ti kavu.”
Tog trenutka sam shvatila da sam u ovoj kući uvijek bila gost, nikad domaćin. Iako sam s Darijem već šest godina u braku, nikad nisam osjetila toplinu koju sam zamišljala da ću imati kad postanem dio njegove porodice. Moja majka u Mostaru me učila da poštujem starije, da budem strpljiva i dobra. Ali koliko god se trudila, Mara je uvijek nalazila zamjerke. “Ana je završila fakultet s desetkom, a ti? Ti si samo trgovkinja. Nije to za mog sina…”
Sjećam se dana kad sam prvi put došla kod njih. Donijela sam pitu i domaći pekmez, nadajući se da ću osvojiti njihova srca. Mara je samo pogledala tanjur i rekla: “Nadam se da nisi kupila ovo u prodavnici.” Osjetila sam hladnoću u njenom glasu, ali sam se tješila da će vrijeme sve promijeniti.
Godine su prolazile, a ja sam se trudila biti bolja. Radila sam po cijeli dan, kuhala, čistila, brinula o Dariju i njegovom ocu Stipi koji je bio bolestan. Ana je rijetko dolazila kući, ali kad bi došla, Mara bi joj spremala omiljena jela i pričala svima kako je njena kćerka najbolja na svijetu. “Ana će daleko dogurati, ona je pametna i vrijedna. Ivana, uzmi primjer od nje!”
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, Dario je pokušao stati na moju stranu: “Mama, Ivana se stvarno trudi. Bez nje ne bismo mogli izdržati sve ovo s tatom.” Mara ga je prekinula: “Ne pričaj gluposti! Da nije Ane, ne bi bilo ni ovog stola ni ove kuće! Ivana samo uzima, ništa ne daje!”
Te riječi su me zaboljele više nego išta prije. Osjetila sam kako mi srce puca na hiljadu komadića. Te noći sam plakala u tišini, dok je Dario ležao pored mene, nemoćan da me utješi.
S vremenom sam počela gubiti volju za životom. Svaki dan bio je borba – borba za priznanje, za malo ljubavi i poštovanja. Ponekad bih se zapitala: “Jesam li ja kriva što nisam dovoljno dobra? Jesam li pogriješila što sam Dariju dala sve?”
Jednog dana, dok sam čistila dvorište, naišla je susjeda Jasna. Pogledala me sažaljivo i tiho rekla: “Ivana, nemoj dozvoliti da te slome. Znam ja dobro kakva je Mara. Ti si dobra žena i majka će to jednog dana shvatiti.”
Ali godine su prolazile, a ništa se nije mijenjalo. Ana je dobila posao u Zagrebu i rijetko dolazila kući, ali Mara ju je i dalje veličala pred svima. Kad bi došla za praznike, cijela kuća bi mirisala na kolače i pečenje – sve za Anu. Ja bih sjedila u kutu i gledala kako svi slave nju.
Najgore je bilo kad sam ostala trudna. Nadala sam se da će dijete promijeniti stvari – da će Mara napokon prihvatiti mene kao dio porodice. Ali kad sam joj rekla radosnu vijest, samo je hladno odgovorila: “Nadam se da će biti pametno kao Ana.” Nisam mogla vjerovati koliko može biti okrutna.
Porodila sam sina, malog Marka. Dario je bio presretan, ali Mara nije pokazivala previše interesa. “Dijete kao dijete,” govorila bi susjedama. Ana je poslala poklon iz Zagreba i Mara ga je pokazivala svima: “Pogledajte šta je Ana poslala svom nećaku!” Moj trud i ljubav prema djetetu bili su nevidljivi.
Jednog dana Dario me pitao: “Zašto si tako tužna? Zar ti nije dovoljno što imamo Marka?” Pogledala sam ga kroz suze: “Dario, ja više ne mogu ovako. Osjećam se kao stranac u vlastitoj kući. Tvoja mama me nikad neće prihvatiti.”
On je šutio dugo, a onda rekao: “Možda bismo trebali otići odavde. Početi iznova negdje gdje ćemo biti svoji.” Ta misao mi je dala nadu prvi put nakon dugo vremena.
Nakon nekoliko mjeseci odlučili smo preseliti u Split gdje je Dario našao posao. Odlazak nije bio lak – Mara nas je ispratila bez suza, bez zagrljaja. Samo je rekla: “Pazite na Marka.” Ana nije ni došla da nas pozdravi.
U Splitu smo napokon prodisali. Imali smo svoj mir, svoj dom i svoje male rituale. Ali rana koju mi je nanijela ta nepravda još uvijek boli. Ponekad se pitam – hoće li Marko jednog dana osjetiti istu bol zbog tuđe hladnoće? Hoće li ljubav koju mu dajem biti dovoljna?
I zato vas pitam – koliko dugo treba žena trpjeti zbog tuđe pravde? Je li ljubav ikad dovoljna kad te porodica ne prihvati?