Mislila sam da imam savršenog zeta… dok mi nije ispostavio račun za čuvanje unučice
“Jel’ ti ovo ozbiljno, Damire?” glas mi je drhtao dok sam gledala papir na kojem je, uredno ispisan, stajao iznos od 1.200 kuna. “Za čuvanje Lejle? Za tvoju kćerku?”
Damir je stajao nasuprot mene, ruku prekriženih na prsima, pogled spušten. “Nije stvar u tome, Jasna. Znaš da te poštujem, ali… vremena su teška. Svi moramo nešto dati. I ti si mi rekla da ti penzija nije dovoljna. Pa sam mislio…”
Nisam ga mogla ni slušati. U meni se sve lomilo. Oduvijek sam bila ona baka koja trči na prvi poziv, koja ostavlja sve kad Lejla ima temperaturu ili kad im treba netko da je pokupi iz vrtića. Damira sam zavoljela kao sina, pogotovo nakon što je moja kćerka Ivana ostala sama s njim i Lejlom nakon razvoda. Bila sam im oslonac. Nikad nisam tražila ništa zauzvrat.
“Znaš li ti koliko sam puta ostala bez sna zbog vas? Koliko sam puta otkazala dogovore s prijateljicama jer ste me trebali?” glas mi je pucao, ali nisam mogla stati. “I sad mi ovo daješ? Kao da sam dadilja iz oglasa?”
Damir je šutio. Ivana je sjedila za stolom, lice joj je bilo bijelo kao zid. “Mama, molim te…” prošaptala je.
“Ne, Ivana! Ovo nije u redu! Ovo nije obitelj!”
Sjećam se dana kad se Lejla rodila. Držala sam je prvi put u naručju i obećala sebi da ću uvijek biti tu za nju. Kad su se Damir i Ivana razvodili, bila sam ta koja ih je tješila, koja je pazila na Lejlu dok su oni rješavali papire i svađe. Nikad nisam pitala zašto, nikad nisam tražila ništa osim njihove sreće.
Ali ovo… ovo me pogodilo u srce.
Damir je pokušao objasniti: “Gledaj, Jasna, nije stvar u novcu. Samo… svi nešto ulažemo. Ti daješ svoje vrijeme, ali i mi radimo po cijele dane. Ako ti treba pomoć, reci. Ali ne možemo više samo uzimati od tebe.”
“Nisam ja banka! Nisam ja servis! Ja sam baka!” viknula sam, osjećajući kako mi suze naviru.
Te noći nisam spavala. Prevrćala sam se po krevetu, gledala u plafon i razmišljala gdje sam pogriješila. Jesam li previše davala? Jesam li ih razmazila? Je li moguće da ljubav danas ima cijenu?
Sutradan me nazvala sestra Marija iz Osijeka. “Jasna, čula sam što se dogodilo. Svi pričaju po familiji. Kako si?”
“Kako da budem? Kao da mi je netko iščupao srce iz grudi. Ne mogu vjerovati da moj zet misli da treba platiti za vrijeme provedeno s unučicom.”
Marija je uzdahnula: “Znaš kako je danas… Sve se mjeri novcem. Ali ti nisi kriva. Samo si voljela previše.”
Nisam znala što da radim. Dani su prolazili, a ja sam izbjegavala Damira i Ivanu. Lejla me zvala svaki dan: “Bako, kad ćeš opet doći po mene? Fališ mi.” Srce mi se kidalo svaki put kad bih čula njen glas.
Jednog dana odlučila sam otići do njih. Lejla je skočila u moje naručje čim sam ušla u stan. Damir i Ivana su sjedili za stolom, šutjeli.
“Moramo razgovarati,” rekla sam tiho.
Damir je odmahnuo glavom: “Jasna, žao mi je ako si se uvrijedila. Nije nam bila namjera povrijediti te. Samo… osjećamo se kao da stalno tražimo od tebe pomoć, a nikad ne pitamo što ti trebaš.”
Ivana je dodala: “Mama, možda smo pogriješili način, ali htjeli smo ti pokazati da cijenimo tvoje vrijeme. Da nisi sama u svemu tome.”
Pogledala sam ih oboje: “Znate li vi što meni znači Lejla? Što znači biti baka? To nije posao, to je ljubav! Ne možete to platiti novcem! Ako vam smetam ili ako mislite da trebam naplatiti svoje vrijeme, onda bolje da više ne dolazim!”
Lejla me čvrsto zagrlila: “Bako, nemoj plakati… Volim te najviše na svijetu!”
Te riječi su me slomile do kraja.
Dani su prolazili u tišini i nelagodi. Nisam više išla po Lejlu u vrtić, nisam dolazila vikendom na ručak kao prije. Osjećala sam se izgubljeno – kao da više nemam svoje mjesto u toj obitelji.
Jedne večeri zazvonio mi je mobitel. Bila je to Ivana.
“Mama, molim te dođi sutra na ručak. Moramo razgovarati svi zajedno. I Lejla te jako želi vidjeti.”
Došla sam s knedlom u grlu. Damir me dočekao na vratima: “Jasna, oprosti nam. Pogriješili smo. Nismo znali kako ti pokazati koliko nam značiš i koliko cijenimo sve što radiš za nas i Lejlu. Taj račun… bio je glup način da ti pokažemo da nisi sama i da želimo sudjelovati više – ne samo uzimati od tebe.” Ivana ga je uhvatila za ruku: “Mama, oprosti nam… Volimo te i trebamo te – ne zbog pomoći nego zato što si naša mama i baka našoj Lejli.” Lejla mi je donijela crtež na kojem smo bile nas dvije ispod velikog srca.
Plakale smo sve tri.
Ali nešto se ipak promijenilo u meni tog dana. Naučila sam postaviti granice – naučila sam reći “ne” kad ne mogu ili ne želim. Naučila sam da ljubav nije uvijek bezuvjetna ako nas drugi ne poštuju.
I sad se pitam – gdje završava ljubav prema obitelji a počinje iskorištavanje? Jesmo li danas svi postali previše materijalni ili samo zaboravljamo što znači biti obitelj?