Bitka za djedovu kuću: Priča o izdaji, boli i nepravdi
“Ne možeš to uraditi, Amra! To je djedova kuća, ti si ovdje odrasla!” vikao je moj brat Emir dok je lupao vratima dnevnog boravka. U meni je ključala bol, ali nisam imala snage ni da mu odgovorim. Samo sam gledala kroz prozor, na staru krušku pod kojom sam s djedom pila kafu svako jutro dok je još mogao hodati.
Godinama sam bila ta koja je ostajala. Kad je djedu dijagnosticiran dijabetes, svi su se povukli. “Imam djecu, posao, znaš i sama kako je”, govorila bi mi sestra Mirela dok bi s vrata mahala ključevima od auta. Majka je dolazila samo kad bi trebalo nešto potpisati ili kad bi se pričalo o prodaji zemlje. Otac je ionako bio više gost nego član porodice otkad se preselio kod svoje nove žene u Osijek.
Djed je bio moj svijet. Učio me kako se pravi ajvar, kako se cijepa drva, kako se prašta ljudima i kad ne zaslužuju. “Dobrota ti se uvijek vrati, Amra,” govorio bi. “Samo budi čovjek.” Vjerovala sam mu. Zato sam ostajala i kad su svi drugi odlazili.
Noć kad je umro, bila sam sama s njim. Držala sam ga za ruku dok je šaptao: “Ne daj da ti uzmu ono što si zaslužila.” Nisam tada znala na što misli. Mislila sam da govori o uspomenama, o vrtu, o staroj škrinji u podrumu gdje smo čuvali zimnicu.
Sahrana je bila puna ljudi koji su ga jedva poznavali. Svi su plakali, svi su pričali kako je bio dobar čovjek. Emir je držao govor kao da ga je viđao svaki dan, a ne jednom godišnje. Mirela je nosila crne naočale i stalno gledala na sat.
Nakon četrdeset dana, okupili smo se kod notara u Sarajevu. Svi su bili nervozni. Ja sam bila mirna – znala sam da djed zna koliko sam mu značila. Notar je pročitao oporuku: “Kuća i zemljište pripadaju mojoj djeci – mojoj kćeri Azri i sinu Jasminu. Unuci imaju pravo na uspomene i predmete iz kuće po dogovoru s roditeljima.”
U tom trenutku mi se svijet srušio. Pogledala sam majku – izbjegavala je moj pogled. Otac je sjedio ukočeno, kao da nije ni čuo što se događa. Emir i Mirela su šutjeli.
“Ali ja… Ja sam bila ovdje! Godinama! Gdje ste vi bili kad mu je trebalo promijeniti pelenu? Kad mu je šećer pao na 2? Kad nije mogao ustati iz kreveta?” glas mi je drhtao, ali nisam plakala. Nisam im htjela dati to zadovoljstvo.
Majka je slegnula ramenima: “Tako je djed odlučio. Možda si ga trebala više nagovoriti da promijeni oporuku.”
Otac je samo rekao: “Nije lako biti roditelj. I mi smo imali svoje razloge.”
Emir me pogledao s mješavinom srama i sažaljenja: “Amra, hajde… Bit će još prilika.”
Mirela je već tipkala poruku na mobitelu.
Tih dana nisam izlazila iz sobe. Gledala sam slike iz djetinjstva – ja i djed na biciklu, ja i djed u bašti, ja i djed na pijaci u Zenici. Sve što sam imala bio je osjećaj izdaje i praznine.
Jedne večeri došla mi je majka: “Znaš, Amra, možda bi bilo najbolje da se iseliš dok ne odlučimo što ćemo s kućom. Ne želimo probleme sa susjedima ni s rodbinom.”
“Znači, izbacujete me iz vlastitog doma?” pitala sam tiho.
“Nije to više tvoj dom, Amra. Oprosti, ali tako je najbolje za sve.” Otišla je bez da se okrene.
Te noći sam spakirala nekoliko kutija – slike, djedovu staru kapu, knjigu recepata koju mi je ostavio i mali radio na kojem smo slušali vijesti svako jutro. Sve ostalo sam ostavila njima.
Preselila sam se kod prijateljice Lejle u Sarajevo. Prvih mjesec dana nisam mogla spavati – svaki put kad bih zatvorila oči, vidjela bih djedovu sobu, njegov osmijeh kad bi mi donijela kafu u krevet.
Jednog dana nazvala me Mirela: “Amra, možeš li doći po svoje stvari? Majka prodaje kuću pa da ne ostaneš bez njih.”
Osjetila sam knedlu u grlu: “Prodajete kuću? Tako brzo?”
“Pa šta će nam? Nitko od nas ne planira živjeti tamo. Bolje da uzmemo novac dok još vrijedi nešto.”
Došla sam po svoje kutije. Kuća je već mirisala na vlagu i tuđu odsutnost. Hodala sam kroz prazne sobe i osjećala kao da mi netko kida komad po komad srca.
Na izlazu me čekala majka: “Znaš, Amra… Možda si previše očekivala od svih nas. Život nije fer. Nauči to na vrijeme.”
Nisam joj ništa odgovorila.
Danas živim u malom stanu u Sarajevu i radim dva posla da preživim. Svaki put kad prođem pored stare kuće na oglasima za nekretnine, srce mi preskoči od bola i bijesa.
Ponekad se pitam – vrijedi li biti dobar? Vrijedi li žrtvovati sebe za one koji te na kraju izdaju? Ili smo svi mi samo prolaznici kroz tuđe interese i pohlepu?
Šta vi mislite – ima li smisla biti dobar kad te vlastita porodica zaboravi čim nestaneš iz njihove koristi?