Izabrala sam sebe, a ti si obuo tuđe čarape – Priča o samopoštovanju, porodici i teškim odlukama
“Znaš li ti uopće koliko si sebična?” – odjeknulo je kroz sobu, dok su se zvuci harmonike i smijeha s vjenčanja još uvijek probijali kroz prozor. Stajala sam u bijeloj haljini, bosa na hladnim pločicama hotelske sobe, gledajući u lice čovjeka za kojeg sam se upravo udala. Ivan je stajao nasuprot mene, s čašom rakije u ruci i pogledom punim zamjeranja.
“Nisam ja kriva što tvoja mama misli da nisam dovoljno dobra za vas!” – izletjelo mi je, glas mi je zadrhtao. Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam htjela plakati pred njim. Ne večeras. Ne kad bi sve trebalo biti savršeno.
Ivan je slegnuo ramenima, kao da mu je svejedno. “Mogla si se barem potruditi. Znaš da ona voli kad cura nosi tradicionalnu nošnju na svadbi. A ti si morala po svom. Uvijek po svom.”
Sjetila sam se pogleda njegove majke, Ane, kad sam izašla iz auta pred crkvom. Pogled koji je govorio: ‘Nisi ti za mog sina.’ Svi su primijetili da nisam imala vezenu maramu na glavi, da sam izabrala jednostavnu haljinu umjesto šarenih narodnih motiva. Moja mama, Jasna, stajala je sa strane i šutjela, stisnutih usana. Nije htjela praviti scene, ali znala sam da je povrijeđena što nisam poslušala njene savjete.
“Ivane, ja nisam tvoja majka. Nisam ni tvoja baka. Ja sam ja!” – viknula sam, glas mi je pucao.
On je samo odmahnuo rukom i izašao iz sobe, ostavljajući me samu s vlastitim mislima i osjećajem da sam pogriješila cijeli svoj život.
Sjedila sam na rubu kreveta i gledala svoje gole noge. Čarape koje mi je mama kupila za svadbu – bijele, s čipkom – ležale su na podu. Nisam ih htjela obući. Nisam htjela biti još jedna žena koja živi po tuđim pravilima.
Sjetila sam se djetinjstva u malom mjestu kraj Osijeka. Tata je rano otišao, ostavivši mamu i mene same. Mama je radila dva posla da bi me školovala. Uvijek je govorila: “Samo nemoj biti kao ja. Budi svoja.” Ali kad je došlo vrijeme za udaju, odjednom su svi očekivali da budem baš kao ona – poslušna, tiha, spremna žrtvovati se za porodicu.
Ivan i ja smo se upoznali na fakultetu u Zagrebu. Bio je šarmantan, duhovit, uvijek spreman pomoći. Ali čim smo počeli planirati zajednički život, pojavile su se pukotine. Njegova porodica iz malog sela kod Livna nije mogla prihvatiti da sam iz Hrvatske, da nemam “pravu” vjeru, da ne znam praviti pitu kao njegova sestra Marija. Svaka večera kod njih završavala bi šutnjom ili pasivno-agresivnim komentarima.
“A kad ćeš naučiti praviti burek?” pitala bi me Ana svaki put kad bih došla kod njih.
“Kad Ivan nauči peglati svoje košulje,” odgovarala bih kroz smijeh, ali u meni bi svaki put nešto puklo.
Na vjenčanju su svi očekivali spektakl – spoj bosanske tradicije i hrvatske elegancije. Umjesto toga, dobili su mene: ženu koja odbija nositi tuđe čarape.
Te noći, dok su gosti slavili do zore, ja sam sjedila sama u hotelskoj sobi i razmišljala o svemu što sam žrtvovala da bih bila ovdje. Prijateljice su mi govorile: “Bit će bolje kad se navikneš.” Mama je šaptala: “Samo izdrži prvih godinu dana.” Ali ja nisam htjela izdržavati cijeli život.
Ujutro me probudilo kucanje na vratima. Bila je to Marija, Ivanova sestra.
“Jesi li dobro?” pitala je tiho.
“Ne znam,” odgovorila sam iskreno.
Sjela je kraj mene i pružila mi šalicu kave. “Znaš… ni meni nije bilo lako kad sam se udala za Marka. Njegova mama me nije mogla smisliti jer sam iz Sarajeva. Ali naučila sam šutjeti. Tako je lakše.”
Pogledala sam je i shvatila da ne želim biti ona žena koja šuti cijeli život.
Kad se Ivan vratio u sobu, rekla sam mu: “Ne mogu ovako dalje. Ne mogu biti netko tko nisam samo zato što to svi očekuju od mene.”
Gledao me zbunjeno. “Šta ti fali? Imaš sve – muža, kuću, posao…”
“Fali mi JA!” povikala sam kroz suze.
Te večeri spakirala sam stvari i otišla kod prijateljice Petre u Zagreb. Mama me zvala svaki dan, moleći me da se vratim, da ne sramotim porodicu.
“Šta će selo reći?” pitala je kroz plač.
“Neka selo kaže šta hoće,” odgovorila sam umorno.
Ivan mi je slao poruke: “Vrati se kući.” Ali ja više nisam znala gdje je moja kuća.
Prošle su sedmice u magli tuge i krivnje. Ljudi su šaputali po selu; moji prijatelji su birali strane; mama više nije dolazila u Zagreb.
Jedne večeri sjela sam sama na klupu na Jarunu i gledala zalazak sunca. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam mir. Nisam više bila ničija žena, ničija snaha, ničija kćerka koja mora ispunjavati tuđa očekivanja.
Počela sam raditi u maloj knjižari u centru grada. Upoznala nove ljude koji nisu znali ništa o mojoj prošlosti. Polako sam gradila novi život – svoj život.
Nekad me još zaboli kad vidim slike s vjenčanja ili čujem pjesmu koju smo plesali prvi ples. Ali znam da nisam pogriješila što sam izabrala sebe.
Možda ću zauvijek ostati ona koja nije obula tuđe čarape – ali barem znam da hodam svojim putem.
Ponekad se pitam: Je li vrijedilo izgubiti sve da bih pronašla sebe? Ili smo mi žene uvijek osuđene birati između sebe i onoga što drugi očekuju od nas?