Subotnje jutro koje mi je slomilo povjerenje – Priča o Lejli iz sarajevske samoposluge

“Gdje ti je novčanik, Lejla?” – glas Amre, blagajnice koju poznajem godinama, presjekao je subotnju tišinu u maloj samoposluzi na Grbavici. Ruke su mi drhtale dok sam prekopavala torbu, osjećajući kako mi srce lupa u grlu. “Bio je tu, kunem se!” promucala sam, a iza mene se već stvarao red nestrpljivih komšija.

Nisam mogla vjerovati da mi se to dešava. Subota je uvijek bila moj dan – kafa s mamom, kupovina za ručak, kratka šetnja do pijace. Sve je bilo poznato, sigurno, rutinsko. Ali tog jutra, dok sam stajala pred Amrom i osjećala poglede ljudi iza sebe, sve se raspalo.

“Možda si ga ostavila na kasi?” dobacila je jedna starija gospođa, a neki mladić iza nje odmahnuo je glavom: “Ma danas ti niko nije siguran, Lejla. Moraš paziti na svoje stvari.” Osjetila sam kako mi obrazi gore od srama i bijesa. Nisam znala na koga sam više ljuta – na sebe što nisam pazila ili na tog nepoznatog lopova koji mi je ukrao ne samo novčanik nego i osjećaj sigurnosti.

Amra me povukla sa strane: “Hajde, sjedi malo. Pogledat ćemo kamere.” Sjela sam na stolicu pored hladnjaka za jogurte, pokušavajući doći do daha. U glavi su mi se rojile misli: Šta ako mi je neko iz komšiluka uzeo novčanik? Šta ako je neko koga poznajem? Sarajevo nije veliki grad – svi se znamo, svi smo nekad jedni drugima pomagali.

Nakon pola sata gledanja snimaka, ništa. Samo mutne slike ljudi koji prolaze, moj trenutak nepažnje dok vadim telefon, i onda – prazno mjesto gdje je bio novčanik. “Nema ništa jasno,” rekla je Amra tiho. “Možda ga je neko pokupio kad si se okrenula.”

Vratila sam se kući praznih ruku i još praznijeg srca. Mama me dočekala na vratima: “Šta ti je? Gdje su stvari?” Glas mi je zadrhtao: “Nestao mi novčanik. Neko ga je ukrao u samoposluzi.” Umjesto suosjećanja, dobila sam ledeni pogled: “Pa kako si mogla biti tako neoprezna? Znaš kakva su vremena!”

Tog dana ručak je bio gorak. Otac je šutio, brat Emir samo slegnuo ramenima: “Ma sigurno ti ga neko iz komšiluka maznuo. Vidiš da nam ni ovdje više nema sigurnosti.” Počeli su nabrajati imena ljudi iz zgrade koji su im sumnjivi, a ja sam osjećala kako mi se povjerenje u sve oko mene topi kao snijeg na proljetnom suncu.

Narednih dana nisam mogla spavati. Svaki put kad bih srela nekog poznatog u liftu ili na stepenicama, pitala bih se: “Je li moguće da si to bio ti?” Počela sam izbjegavati pijacu, trgovine, čak i vlastite prijatelje. Nisam više znala kome mogu vjerovati.

Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, otac je rekao: “Znaš li da su i Hasićima prošle sedmice provalili u stan? Nema više poštenja ni među našima.” Mama je odmah dodala: “A ona Azra iz trećeg sprata – uvijek mi je bila sumnjiva. Previše pita, previše gleda.” Osjetila sam kako paranoja ulazi u naš dom kroz svaku pukotinu.

Brat Emir me pokušao oraspoložiti: “Ma Lejla, možda si ga stvarno negdje zaboravila. Ne mora biti krađa.” Ali ja sam znala – nisam zaboravila. Bila sam pažljiva, uvijek sam bila pažljiva. Ovaj put nešto se promijenilo.

Nakon sedmicu dana, stigla mi je poruka na Viber: “Našla sam tvoj novčanik kod kontejnera iza škole. Sve je unutra osim para.” Potpisano: Ajla. Ajla iz mog razreda iz srednje škole, koju nisam vidjela godinama. Srce mi je preskočilo od olakšanja i tuge istovremeno.

Sastale smo se ispred škole. Ajla mi je pružila novčanik i pogledala me u oči: “Lejla, Sarajevo više nije ono što je bilo. Svi gledaju samo sebe.” Zahvalila sam joj i otišla kući s osjećajem da sam izgubila nešto mnogo važnije od novca.

Te noći dugo sam gledala kroz prozor u svjetla grada i pitala se: Kako da ponovo vjerujem ljudima? Kako da ne gledam svakog susjeda kao potencijalnog lopova? Da li smo stvarno postali stranci jedni drugima?

Možda ste i vi doživjeli nešto slično? Kako ste vratili povjerenje nakon što vas je život iznevjerio?