Moja porodica – paraziti ili samo izgubljeni ljudi? Kako smo im Marija i ja održale lekciju koju nikad neće zaboraviti
“Opet su tu. Opet. Bože, kad će ovo prestati?” – šaptala sam sebi dok sam gledala kroz prozor naše vikendice u Gorskom kotaru. Snijeg je lagano padao, a ja sam osjećala kako mi se srce steže svaki put kad bih ugledala auto s riječkim tablicama. “Marija, dolaze!” viknula sam supruzi iz kuhinje. Ona je samo zakolutala očima i nastavila rezati sir za večeru.
“Zar opet? Pa bili su prošli vikend!”
“Znam… ali znaš da će reći da su došli samo na kavu. I znaš da će ostati do ponedjeljka.”
Marija je uzdahnula. “Klara, moramo nešto poduzeti. Ovo više nema smisla.”
Godinama sam bila ta koja drži sve konce u rukama – sestra koja šalje novac bratu kad mu treba, kći koja brine o bolesnoj majci, teta koja uvijek ima vremena za nećake. Kad smo Marija i ja napokon skupile dovoljno novca za malu drvenu kuću s jacuzzijem, mislila sam da ćemo napokon imati svoj mir. Ali čim su rodbina i prijatelji saznali za jacuzzi, naš dom je postao besplatni hotel.
Prva je došla sestrična Ivana s mužem i dvoje djece. “Joj, Klara, znaš kako je u stanu, djeca polude… Samo ćemo vikend!” Vikend se pretvorio u četiri dana, a frižider je bio prazan već prve večeri. Onda je došao brat Dario s curom koju nisam ni znala. “Ma znaš nas, mi smo skromni! Samo malo da se ugrijemo u jacuzziju!” Skromni? Pojeli su sve što smo imali, a Dario je još zvao prijatelje iz Zagreba da navrate na “pravu seosku zabavu”.
Svaki put kad bih pokušala reći nešto, majka bi me pogledala onim pogledom: “Klara, porodica je porodica. Ne budi sebična.” A ja sam gutala knedle i šutjela. Marija je sve teže podnosila situaciju.
Jedne večeri, dok su svi već spavali, sjela sam kraj nje na kauč.
“Ne mogu više ovako,” rekla sam tiho.
“Ni ja,” odgovorila je. “Ovo nije život. Ovo je hostel.”
Tada mi je sinula ideja. “Znaš šta? Hajde da im damo ono što žele – ali po našim pravilima.”
Sljedeći vikend, kad su svi najavili dolazak (Ivana s djecom, Dario s curom, pa čak i tetka Ljubica iz Mostara), pripremile smo im iznenađenje. Na ulazu u vikendicu stavile smo veliki natpis: “DOBRODOŠLI U VIKENDICU KLARA & MARIJA – CIJENIK USLUGA NA VRATIMA!”
Na vratima ih je dočekao popis:
– Korištenje jacuzzija: 20 eura po osobi
– Noćenje: 30 eura po osobi
– Ručak/večera: 10 eura po obroku
– Korištenje ručnika: 5 eura
– Čišćenje: 15 eura po osobi
Ivana je prva pročitala popis i zabezeknuto me pogledala: “Šališ se? Pa mi smo ti obitelj!”
“Baš zato,” odgovorila sam mirno. “Obitelj ne bi trebala iskorištavati obitelj.”
Dario se nasmijao kao da sam rekla najbolji vic na svijetu. “Ajde, Klara, nemoj biti smiješna!”
Marija mu je pružila cjenik pod nos. “Nije šala. Ako želite koristiti sve ovo – platite kao i svi drugi gosti.”
Nastao je muk. Tetka Ljubica se prva okrenula i otišla prema autu mrmljajući nešto o tome kako su današnje generacije bezosjećajne. Ivana je pokušala pregovarati, ali kad je vidjela da ne popuštamo, povukla je djecu za ruku i otišla.
Dario je ostao zadnji na vratima.
“Znaš šta, Klara? Nisi više ona sestra kakvu sam poznavao.”
Pogledala sam ga ravno u oči. “Možda nisam. Možda sam napokon naučila reći NE.”
Kad su svi otišli, Marija me zagrlila.
“Jesi li dobro?”
Nisam znala jesam li tužna ili olakšana. Suze su mi navrle na oči, ali ovaj put od olakšanja.
Sljedećih dana telefon nije prestajao zvoniti. Majka me zvala svaki dan:
“Klara, što si to napravila? Svi su ljuti na tebe! Kako možeš tako prema svojoj krvi?”
“Mama, krv nije opravdanje za iskorištavanje,” odgovorila sam mirno.
Nakon nekoliko tjedana tišine, brat mi je poslao poruku:
“Možemo li popričati? Fališ mi.” Dogovorili smo se naći na kavi u Rijeci.
Sjeo je preko puta mene, gledao u šalicu kave.
“Znaš… možda si bila u pravu. Samo… navikli smo da si uvijek tu za sve nas. Nismo ni primijetili koliko te to umara.”
Pogledala sam ga i prvi put nakon dugo vremena osjetila toplinu prema njemu.
“Samo želim da me poštujete kao što ja poštujem vas. Da znate gdje su granice.”
Dario je klimnuo glavom.
Vikendica više nije bila hostel. Povremeno bi netko došao – ali uvijek uz dogovor i poštovanje naših pravila.
Ponekad se pitam: Je li ljubav prema obitelji uvijek opravdanje za žrtvovanje vlastite sreće? Gdje povući crtu između pomoći i iskorištavanja? Što vi mislite – jesam li bila previše stroga ili sam napokon zaštitila sebe?