Iza zatvorenih vrata: Ispovijest jedne izdane žene
“To je Aneta, moja desna ruka,” rekao je Ivan, pružajući mi čašu vina, dok su mu oči na trenutak zasjale nekom čudnom toplinom. Stajala sam kraj stola prepunog sarme, francuske salate i bakinih kiflica koje je donijela neka od kolegica. Osjećala sam se kao uljez, izgubljena među ljudima koji su se smijali šalama koje nisam razumjela. Bio je to prvi put da me Ivan poveo na svoju firmovu večeru. Govorio je: “Vrijeme je da te upoznam sa svima, ipak smo zajedno već deset godina.” Nisam znala da će ta večer promijeniti sve.
Aneta mi je pružila ruku, njezin stisak bio je čvrst, a osmijeh širok, ali oči su joj na trenutak preletjele Ivana, kao da traže potvrdu ili možda odobravanje. “Drago mi je, Sanja. Ivan nam stalno priča o tebi,” rekla je. Osjetila sam trnce niz kralježnicu. Nije bilo ničeg očitog, ali nešto u načinu na koji su stajali preblizu jedno drugome, u načinu na koji su se pogledavali kad su mislili da ih nitko ne vidi, probudilo je u meni staru sumnju koju sam godinama potiskivala.
Te večeri, dok smo se vraćali kući kroz snijegom prekrivene ulice Zagreba, Ivan je bio neobično šutljiv. “Jesi li se zabavila?” pitao je napokon. “Jesam… Aneta je zanimljiva,” odgovorila sam oprezno. Osjetila sam kako mu ruka na mome koljenu postaje teža, kao da me želi uvjeriti da je sve u redu. Ali nije bilo.
Sljedećih tjedana Ivan je sve češće ostajao duže na poslu. Govorio je da imaju važan projekt, da Aneta i on moraju završiti izvještaje do kraja mjeseca. Počela sam primjećivati promjene: miris parfema na njegovoj košulji koji nije bio moj, poruke koje bi brzo brisao s mobitela, nervozu kad bih ga pitala gdje je bio. Jedne večeri, dok sam slagala rublje, pronašla sam ruž za usne u džepu njegove jakne – nijansa koju nikad nisam nosila.
“Ivane, možemo li razgovarati?” upitala sam ga dok je sjedio za računalom. Okrenuo se prema meni s umornim izrazom lica. “Što je sad?”
“Tko ti je ostavio ruž u jakni?”
Zastao je na trenutak, a onda se nasmijao: “Ma to ti je sigurno Aneta, stalno nešto zaboravlja po uredu. Nemaš razloga za brigu.”
Ali imala sam razloga. Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi se vrtjele slike njih dvoje kako sjede preblizu jedno drugome, kako se smiju šalama koje samo oni razumiju. Počela sam preispitivati svaki trenutak našeg braka – kad smo se zadnji put smijali zajedno? Kad me zadnji put pogledao onako kako gleda nju?
Odlučila sam razgovarati s prijateljicom Marinom. Sjele smo u mali kafić na Trešnjevci. “Sanja, moraš biti sigurna prije nego što ga optužiš za nešto tako ozbiljno,” rekla mi je tiho. “Znam… ali osjećam to. Znam ga bolje nego itko.” Marina me pogledala sažaljivo: “Možda bi trebala razgovarati s Anetom?”
Ideja mi se činila suludom, ali nisam imala mira. Sljedeći dan došla sam pred Ivanovu firmu i čekala kraj ulaza. Kad se Aneta pojavila, srce mi je tuklo kao ludo.
“Aneta! Možemo li popričati?” upitala sam je čim me ugledala.
Iznenadila se, ali pristala je sjesti sa mnom u obližnji park.
“Znam da se nešto događa između tebe i Ivana,” izgovorila sam drhtavim glasom.
Aneta me gledala nekoliko sekundi u tišini, a onda spustila pogled: “Nisam htjela… Sve je počelo slučajno. On je bio usamljen, ti si stalno radila… Nisam planirala zaljubiti se u njega.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Suze su mi navrle na oči, ali nisam htjela plakati pred njom.
“Jesi li ga voljela?” pitala sam tiho.
“Ne znam… Možda više nego što bih smjela,” odgovorila je iskreno.
Vratila sam se kući slomljena. Ivan me čekao u dnevnoj sobi. “Sanja…” počeo je, ali nisam ga pustila da završi.
“Znam sve. Rekla mi je Aneta.”
Nastala je tišina koju ni satima kasnije nismo mogli ispuniti riječima. Ivan je pokušavao objasniti, opravdavati se – govorio je da mu nisam posvećivala dovoljno pažnje, da se osjećao zanemareno. “Nisam htio da ovako završi… Ti si mi bila sve,” šapnuo je.
“A sada? Što sam ti sada?” pitala sam kroz suze.
Sljedećih dana živjeli smo kao stranci pod istim krovom. Moja majka Ljiljana dolazila je svaki dan i govorila: “Sanja, brakovi prolaze kroz krize. Oprosti mu! Misli na djecu!” Ali ja nisam mogla zaboraviti izdaju.
Jedne večeri sjela sam s našom kćeri Lanom za kuhinjski stol. “Mama, zašto si tužna?” pitala me nevino.
“Neki ljudi ponekad povrijede one koje vole,” odgovorila sam joj nježno.
Noći su postale duge i hladne. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o prvim zajedničkim ljetovanjima na Jadranu, o sitnim svađama oko računa i velikim pomirenjima uz burek i jogurt nedjeljom ujutro. Pitala sam se gdje smo pogriješili.
Na kraju sam odlučila otići. Spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod Marine. Ivan nije pokušavao zaustaviti me – možda je i njemu bilo lakše tako.
Danas sjedim sama u malom stanu na Jarunu i gledam kroz prozor kako pada kiša. Ponekad mislim da bih mu trebala oprostiti zbog Lene, zbog svih tih godina zajedno… Ali onda se sjetim boli koju mi je nanio i shvatim da moram pronaći sebe prije nego što ikome mogu ponovno vjerovati.
Pitam vas – što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće oprostiti ovakvu izdaju ili su neke rane jednostavno preduboke?