Zaboravljeni glas: Priča o snovima, ćutanju i porodici
“Bako, zašto uvijek šutiš kad tata pusti radio?” Milica me gleda onim svojim krupnim, radoznalim očima dok sjedimo za kuhinjskim stolom. Ruke mi drhte dok režem kruh. U pozadini svira Oliver, a meni se srce steže. Ne zna ona da sam nekad sanjala biti na toj pozornici, pod svjetlima, pred ljudima koji slušaju samo mene. Ali o tome se u ovoj kući nikad nije govorilo.
Sjećam se kao da je jučer bilo. Imala sam sedamnaest godina i stajala sam na improviziranoj bini u domu kulture u Travniku. Publika je bila mala, ali meni su dlanovi bili mokri kao da pjevam pred hiljadama. Kad sam zapjevala “Molitvu” od Kemala Montena, osjetila sam kako mi glas nosi sve ono što nisam mogla reći roditeljima. Otac je bio strog čovjek, radnik u željezari, a majka tiha žena koja je uvijek šaptala: “Ne talasaj, kćeri. Život je težak i bez snova.” I tako sam šutjela.
“Bako, jesi li ti nekad pjevala?” Milica ne odustaje. Pogledam je i nasmiješim se, ali osjećam kako mi se grlo steže. “Nekad davno, mila. Ali to je bilo prije nego što sam upoznala tvog djeda.”
Djed Emir bio je dobar čovjek, ali nije volio muziku. Govorio je da je pjesma za one koji nemaju pametnija posla. Kad smo se vjenčali, preselili smo u Sarajevo, a ja sam svoje note i stihove ostavila u Travniku, zajedno s mladalačkim snovima. Prvi put kad sam zapjevala pred njim, samo je odmahnuo rukom: “Pusti to, Ajla. Imaš djecu, imaš kuću. Pjevaj kad pereš suđe.”
Godine su prolazile. Rodila sam sina, Amara, a onda i kćerku Lejlu. Svaki dan bio je isti: posao, kuća, djeca, tržnica. Ponekad bih u kupatilu tiho zapjevala dok perem kosu, ali uvijek bih prestala čim bih čula korake iza vrata. Strah da će me neko čuti bio je jači od želje da pustim glas.
Jednom sam pokušala razgovarati s Emirom o tome kako mi nedostaje muzika. Sjeli smo za stol dok su djeca spavala.
“Emire, znaš li da sam nekad sanjala da budem pjevačica?”
Pogledao me preko naočala i nasmijao se: “Ajla, pusti snove. Pogledaj oko sebe – imaš sve što ti treba. Ljudi bi dali sve za ovo što mi imamo.”
Nisam više spominjala svoje snove.
Kad su djeca odrasla i otišla svojim putem, osjećala sam prazninu koju nisam znala ispuniti. Amar se zaposlio u banci u Zagrebu, Lejla se udala za jednog doktora iz Tuzle i preselila tamo. Emir je umro prije pet godina – srce ga izdalo iznenada, bez riječi oproštaja.
Sad živim sama u malom stanu na Grbavici. Milica mi dolazi vikendom; ona je Lejlina kćerka i jedina koja mi još donosi radost u ove tihe dane.
“Bako, hoćeš li mi jednom otpjevati nešto?” pita me dok slažemo puzzle na stolu.
Zastanem. U meni se bore dvije Ajle – ona koja želi pustiti glas i ona koja se boji da će joj se smijati ili reći da je prekasno.
“Možda jednog dana, mila,” kažem tiho.
Te noći ne mogu spavati. Sjedim kraj prozora i gledam svjetla Sarajeva kako trepere u daljini. Sjećanja naviru – miris dvorane u Travniku, aplauz nekoliko prijatelja iz škole, osjećaj slobode dok pjevam iz dubine duše.
Sutradan Milica dolazi s gitarom.
“Naučila sam novu pjesmu na muzičkom! Hoćeš li pjevati sa mnom?”
Osjećam kako mi srce lupa kao nekad davno. Gledam je – ona ne zna ništa o mojim strahovima ni o godinama ćutanja koje su me pretvorile u sjenku žene kakva sam mogla biti.
“Koju pjesmu?” pitam drhtavim glasom.
“‘Moja posljednja i prva ljubavi’, znaš tu?”
Naravno da znam. Pjesma koju sam pjevala na svojoj prvoj i posljednjoj audiciji.
Milica prebire po žicama, a ja zatvaram oči. Prvi stih izlazi iz mene tiho, nesigurno – ali onda osjetim kako me nosi melodija, kako mi glas raste i puni sobu toplinom koju nisam osjećala godinama.
Milica me gleda širom otvorenih očiju.
“Bako! Kako to da nikad nisi rekla da znaš ovako pjevati?”
Osjećam suze kako mi klize niz lice.
“Nisam znala kako da ti kažem… Nisam znala da još uvijek mogu…”
Te večeri prvi put pričam Milici o svojim snovima, o Travniku, o dvorani i o tome kako sam prestala pjevati jer sam mislila da to nije važno. Pričam joj o Emirovim riječima koje su me godinama pratile kao sjenka: “Pusti snove.” Pričam joj o tome kako sam žrtvovala dio sebe za porodicu – ali i o tome koliko boli kad shvatiš da si zauvijek ostao nedorečen.
Milica me grli i šapuće: “Bako, nikad nije kasno za snove.”
Te riječi odzvanjaju u meni danima nakon toga. Počinjem pjevati češće – prvo samo za Milicu, a onda i za komšinice kad dođu na kafu. Neke od njih me gledaju začuđeno, neke klimaju glavom s osmijehom.
Jednog dana Milica predloži: “Bako, hajde da zajedno nastupimo na školskom koncertu!”
Srce mi preskoči od straha i uzbuđenja istovremeno. Znam da imam 68 godina i da više nikad neću biti djevojka iz Travnika s velikim snovima – ali možda još uvijek mogu biti baka koja je pronašla svoj glas.
I tako stojim na maloj pozornici osnovne škole na Grbavici, držeći Milicu za ruku dok publika šapuće i smiješi se. Kad zapjevamo zajedno, osjećam kao da vrijeme stoji – kao da su svi moji izgubljeni snovi našli put do mene kroz glas moje unuke.
Kad se aplauz stiša i vratimo se kući, Milica me pita: “Bako, jesi li sada sretna?”
Gledam je kroz suze i smijeh: “Jesam, mila moja. Ali znaš šta me najviše boli? Što sam toliko dugo ćutala… Što nisam ranije pustila svoj glas…”
Ponekad se pitam – koliko nas još živi sa snovima koje smo zakopali zbog tuđih očekivanja? I koliko nas ima hrabrosti da ih ponovo probudi?