Kad ljubav zaboli: Tajna koja je promijenila sve
“Dario, moramo razgovarati.” Lanin glas bio je tih, ali odlučan, dok je stajala na pragu naše male kuhinje. Ruke su joj drhtale dok je stiskala šalicu kave. Bio je to običan četvrtak navečer, ali u zraku se osjećalo nešto teško, nešto što nisam mogao imenovati.
“Što je sad?” pitao sam, pokušavajući sakriti umor nakon još jedne duple smjene u skladištu i noćnog razvoza hrane. Nisam imao snage za još jednu raspravu oko novca ili računa.
“Nije ništa… Samo… Zaboravi,” promrmljala je i okrenula se prema prozoru.
Tog trenutka nisam znao da će mi nekoliko dana kasnije život biti okrenut naglavačke. Sve je počelo sasvim slučajno – tražio sam punjač u njenoj torbi jer mi je mobitel bio na izdisaju. Između papirića i ruža za usne, pronašao sam omotnicu s mojim imenom. Srce mi je preskočilo dok sam otvarao pismo.
“Dario, oprosti mi što ti ovo nisam rekla ranije…”
Riječi su mi se zabile u grudi kao nož. Lana je pisala o nečemu što me potpuno izbacilo iz ravnoteže – o dugovima koje je skrivala od mene, o pozajmicama koje je uzimala od ljudi za koje sam mislio da su naši prijatelji, o prijetnjama koje su joj stizale na mobitel. Nisam mogao vjerovati. Godinama sam radio dva posla da bismo mogli platiti stan u Novom Zagrebu, sanjajući o zajedničkoj budućnosti, a ona je sve to vrijeme živjela u paralelnom svijetu straha i laži.
Nisam mogao spavati te noći. Gledao sam Lanu kako mirno diše pored mene, pitajući se tko je zapravo ta žena koju volim. Ujutro sam otišao na posao bez riječi, ali misli su mi bile kao oluja.
Navečer sam je dočekao u stanu. “Zašto mi nisi rekla?”
Pogledala me kao ranjena životinja. “Bože, Dario… Bojala sam se. Znam koliko si umoran, koliko daješ za nas. Nisam htjela da te još više opteretim. Mislila sam da ću sve riješiti sama.”
“Ali nisi! Sad nam prijete! Tebi! Možda i meni!”
Suze su joj klizile niz lice. “Znam… Oprosti… Nisam znala kome da se obratim. Moja mama bi me ubila kad bi saznala, a tvoj otac ionako misli da sam samo teret.”
Sjetio sam se svog oca – starog Bosanca koji je uvijek govorio da su žene nevolja i da treba gledati samo sebe. Nikad nije volio Lanu, uvijek je govorio da nije za mene, da će me povući na dno. A ja sam ga uvijek ignorirao.
“Što ćemo sad?” pitao sam tiho.
Lana je šutjela dugo, a onda prošaptala: “Ne znam… Možda da pobjegnemo negdje? Da počnemo ispočetka?”
Pobjegnemo? Gdje? S čim? Novca nismo imali ni za režije ovaj mjesec, a kamoli za novi život negdje drugdje. Osjetio sam kako mi se zidovi stana stežu oko grla.
Sljedećih dana sve se samo pogoršavalo. Počeli su stizati pozivi s nepoznatih brojeva, poruke prijetnje: “Vrati dug ili ćeš požaliti.” Jedne večeri netko nam je razbio retrovizor na autu ispred zgrade.
Moja sestra Ivana primijetila je da nešto nije u redu kad sam došao kod nje po savjet. “Dario, što ti je? Izgledaš kao duh.”
Nisam mogao više skrivati. Ispričao sam joj sve.
“Pa ti si lud! Što si mislio, da ćeš spasiti svijet? Ona te laže godinama!”
“Nije me lagala… Samo… Bojala se,” pokušao sam opravdati Lanu, ali Ivana me prekinula:
“Dario, probudi se! Ljubav nije slijepa vjera! Ako nema povjerenja, nema ničega!”
Te riječi su me pogodile jače nego bilo koja prijetnja.
Vratio sam se kući kasno te večeri i zatekao Lanu kako sjedi na podu s glavom među koljenima.
“Ne mogu više ovako,” šapnuo sam.
Podigla je pogled, oči crvene od plača. “Ni ja… Ali te volim, Dario. Sve bih dala da mogu vratiti vrijeme.”
Sjeo sam pored nje i prvi put nakon dugo vremena pustio suze pred njom.
“Što ćemo sad?” pitao sam opet, ali ovaj put nisam očekivao odgovor.
Tjedni su prolazili u agoniji – pokušavali smo pronaći rješenje, prodali smo auto, Lana je našla dodatni posao u pekari kod tržnice na Trešnjevci, ja sam radio još više. Dugovi su polako nestajali, ali povjerenje nije.
Moji roditelji su saznali za sve kad su nam došli pomoći s novcem. Otac me gledao s prijezirom: “Rekao sam ti… Sad vidiš tko ti je prijatelj a tko nije.” Majka je samo šutjela i grlila me.
Lana i ja smo mjesecima živjeli kao stranci pod istim krovom. Svaka sitnica bila je povod za svađu – tko nije platio račun na vrijeme, tko nije kupio kruh, tko kasni s posla.
Jedne večeri Lana mi je ostavila poruku na stolu: “Odlazim kod mame na neko vrijeme. Treba mi prostor da razmislim o svemu. Volim te, ali ne znam jesmo li više mi ono što smo bili.”
Stan je bio tiši nego ikad prije. Sjedio sam satima gledajući kroz prozor na kišni Zagreb i pitao se gdje smo pogriješili.
Danas, mjesecima kasnije, još uvijek radim dva posla i još uvijek sanjam o nekoj boljoj budućnosti – ali više ne znam vjerujem li u ljubav kao nekad.
Možda smo oboje krivi što smo dopustili da nas strah i laži udalje jedno od drugoga. Možda ljubav nije dovoljna kad nestane povjerenja.
Ponekad se pitam – koliko zapravo poznajemo one koje volimo? I gdje prestaje ljubav, a počinje samo navika i strah od samoće?