Otac me moli da oprostim zlostavljaču iz vlastite obitelji – ali kako zaboraviti ono što me uništilo?
“Ne mogu, tata! Ne mogu!” vrištala sam kroz suze, dok je njegov glas s druge strane telefona drhtao od nemoći. “Molim te, Lana, on je tvoj stric. Znaš da je bolestan. Nema nikoga osim nas.”
Tišina. Samo moje teško disanje i škripa starog parketa pod nogama. Gledala sam kroz prozor na kišu koja je neumorno tukla po limenom krovu naše kuće u predgrađu Sarajeva. U meni se lomila oluja veća od svake vanjske.
“Tata, on mi je uništio djetinjstvo. Kako možeš tražiti da mu pomognem? Kako možeš zaboraviti što je radio?”
Otac je šutio. Znao je na što mislim, ali nikad nije imao snage izgovoriti te riječi naglas. Uvijek je govorio: “To su bila teška vremena, Lana. Svi smo griješili.”
Ali ja nisam griješila. Ja sam bila dijete. Dijete koje je svaku večer stiskalo jastuk i molilo Boga da stric više ne dođe u našu sobu dok roditelji spavaju.
Sjećam se mirisa njegove kože, alkohola i znoja, kad bi mi šaptao: “Ako kažeš bilo kome, bit će još gore.” Sjećam se kako sam godinama šutjela, skrivala modrice i tugu iza osmijeha pred učiteljicom Mirelom i najboljom prijateljicom Aidom. Sjećam se kako sam se osjećala krivom kad sam napokon skupila hrabrosti reći mami, a ona samo slegnula ramenima: “Ne izmišljaj, Lana. On je tvoj stric. Voli te na svoj način.”
Godinama sam nosila tu tišinu kao kamen oko vrata. Otišla sam na studij u Zagreb samo da pobjegnem od svega – od kuće, od obitelji, od prošlosti. Ali prošlost ne pušta tako lako.
Prije godinu dana stric je doživio moždani udar. Ostao je polu-paraliziran, sam u staroj kući u Travniku. Otac me tada prvi put nazvao s molbom: “Lana, treba mu netko. Ja sam prestar za putovanja, a ti si jedina koja može pomoći. Zaboravi prošlost, dijete moje. Oprosti mu.”
Oprosti mu? Kako oprostiti čovjeku koji ti je ukrao djetinjstvo? Kako pomoći nekome tko te naučio mrziti vlastito tijelo?
Svaki razgovor s ocem završavao je istim riječima: “Obitelj je najvažnija, Lana. Ako ne oprostiš, nikad nećeš biti slobodna.” Ali ja nisam bila slobodna ni kad sam šutjela, ni kad sam vrištala u jastuk, ni sad kad pokušavam živjeti normalan život u Zagrebu.
Moja sestra Ivana uvijek je bila tatina mezimica. Ona nikad nije doživjela ono što ja jesam. Kad sam joj pokušala ispričati, samo je rekla: “Znaš da tata ne bi mogao podnijeti istinu. Zašto ga mučiš? Pusti prošlost, Lana. Svi imamo svoje probleme.”
Ali nisu svi problemi isti. Nisu sve rane iste.
Jedne večeri, dok sam sjedila sama u stanu na Trešnjevci, stigla mi je poruka od oca: “Stric pita za tebe. Kaže da mu nedostaješ.” Osjetila sam mučninu u želucu. Nisam odgovorila.
Sljedeći dan nazvala me mama: “Lana, znaš da će ti jednog dana biti žao ako ga ne posjetiš. On je ipak tvoj stric.”
“Mama, on me zlostavljao! Kako to ne razumijete?”
“Znam… ali to je bilo davno. Sada je star i nemoćan.”
Taj razgovor me slomio više nego bilo što drugo. Shvatila sam da moja obitelj nikada neće priznati istinu. Da će uvijek birati mir umjesto pravde.
Počela sam odlaziti kod psihologinje Lejle. Prvi put u životu netko me slušao bez osude i bez pokušaja da opravda strica ili moju šutnju.
“Lana,” rekla mi je jednom, “oproštaj nije obaveza. To je proces koji traje godinama, a ponekad nikad ne dođe. Najvažnije je da zaštitiš sebe i svoje granice.”
Ali kako zaštititi sebe kad te vlastita obitelj gura natrag u ruke zlostavljača?
Jednog dana otac mi je poslao autobusnu kartu za Travnik i poruku: “Molim te, barem ga posjeti jednom prije nego umre.” Držala sam kartu u ruci satima, gledala kroz prozor na tramvaje koji su prolazili ispod mog stana i osjećala se kao da stojim na rubu provalije.
U meni su se borile dvije LANE: ona mala djevojčica koja vrišti za pravdom i odrasla žena koja želi mir i ljubav svoje obitelji.
Na kraju nisam otišla u Travnik.
Otac mi više ne šalje poruke. Ivana mi ne odgovara na pozive. Mama šuti.
Ostala sam sama sa svojom istinom.
Ponekad se pitam: Jesam li sebična jer ne mogu oprostiti? Ili sam napokon dovoljno hrabra da zaštitim sebe?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li oprost uvijek nužan – ili ponekad moramo izabrati sebe umjesto obitelji?