„Bako, moramo te smjestiti u dom” – riječi koje su mi slomile srce
„Bako, mama i tata kažu da ćeš ići u dom. Je l’ to kao hotel?”
Te riječi, izgovorene nevino iz usta moje unučice Lare, zaledile su mi krv u žilama. Sjedila sam za kuhinjskim stolom, rezala kruh za doručak, kad je ona utrčala s crtežom u ruci i bacila mi ga u krilo. Pogledala sam je, a ona je veselo nastavila: „Tamo ćeš imati puno prijatelja!”
U tom trenutku, svijet mi se srušio. Nisam znala što reći. Samo sam je zagrlila, a suze su mi navrle na oči. Lara nije razumjela težinu tih riječi. Ali ja jesam. Znala sam da nešto nije u redu, ali nisam očekivala ovakav udarac.
Kasnije tog dana, čekala sam da se svi vrate kući. Srce mi je lupalo kao ludo dok sam slušala kako se vrata otvaraju. Moj sin Ivan i snaha Mirela ušli su noseći vrećice iz dućana. Lara je odmah potrčala k njima: „Rekla sam baki za dom!”
Ivan me pogledao, pa spustio pogled. Mirela je uzdahnula i sjela za stol. „Mama, moramo razgovarati,” rekla je tiho.
„O čemu?” upitala sam, iako sam već znala odgovor.
Ivan je sjeo nasuprot mene. „Znaš da nam je teško. Oboje radimo, Lara ima školu, a ti si sve slabija… Bojimo se da će ti se nešto dogoditi dok smo na poslu.”
Mirela je dodala: „Nije nam lako ovo reći, ali mislimo da bi ti bilo bolje u domu. Tamo imaš medicinsku skrb, društvo…”
Nisam mogla vjerovati što čujem. Ja, koja sam ih podizala, čuvala Laru kad su išli na godišnji, kuhala im ručkove kad su kasnili s posla… Sad sam postala teret.
„Znači, vi mene više ne želite ovdje?” glas mi je drhtao.
Ivan je odmahnuo glavom: „Nije to tako, mama. Samo želimo da si sigurna.”
Nisam više mogla slušati. Otišla sam u svoju sobu i zatvorila vrata. Plakala sam cijelu noć. Sjećanja su navirala – kako sam Ivana nosila kroz ratne godine, kako smo Mirelu prihvatili kao svoju kćer kad ju je njezina majka izbacila iz kuće… Sve to sada ništa ne vrijedi?
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je ledena. Lara me pitala zašto sam tužna, a ja nisam znala što reći. Ivan i Mirela su šaptali iza zatvorenih vrata. Osjećala sam se kao gost u vlastitom domu.
Jedne večeri, dok su svi spavali, sjela sam za stol i napisala pismo:
“Dragi moji,
Ako mislite da mi je mjesto u domu, poštujem vašu odluku. Ali ja biram otići sama, dok još mogu hodati svojim nogama i dignute glave. Hvala vam na svemu što ste mi dali – i dobro i loše. Voli vas vaša baka i mama.
Helena”
Spakirala sam nekoliko stvari i rano ujutro napustila stan. Pronašla sam mali podstanarski stan na periferiji Zagreba. Prvi dani bili su užasno teški – tišina me gušila, a zidovi su odzvanjali prazninom.
Ali polako sam počela nalaziti smisao u svakodnevnim sitnicama: odlazak na tržnicu, razgovor s prodavačicom Ankom koja mi svaki put doda jabuku više, šetnje Maksimirom gdje sam upoznala Miru, udovicu koja je također ostala sama jer su joj djeca otišla u Njemačku.
Jednog dana zazvonio je mobitel. Bio je to Ivan.
„Mama… gdje si? Lara plače svaki dan.”
Glas mu je bio slomljen.
„Ivane, vi ste odlučili što je najbolje za mene. Ja sam odlučila što je najbolje za mene.”
Nastala je tišina.
„Znaš da te volimo?” prošaptao je.
„Znam… ali ponekad ljubav nije dovoljna.”
Nakon toga više nisu zvali često. Lara mi šalje crteže poštom; svaki put nacrta nas dvije kako sjedimo na klupi ispod drveta.
Ponekad me uhvati tuga kad vidim obitelji kako zajedno šeću gradom ili kad čujem susjede kako zovu unuke na ručak. Ali onda se sjetim koliko sam bila nesretna zadnjih mjeseci pod tuđim krovom – osjećala sam se kao višak.
Mira i ja često razgovaramo o tome kako su se vremena promijenila. Nekad su bake bile stub kuće; danas smo često samo smetnja mladima koji žure za svojim životima.
Jedne subote Mira me pitala: „Helena, bi li se vratila kad bi te zamolili?”
Dugo sam šutjela prije nego što sam odgovorila: „Ne znam… Možda bih voljela da me pitaju iz srca, a ne iz osjećaja krivnje.”
Sada živim skromno ali slobodno. Imam svoj mir i dostojanstvo. Ponekad poželim zagrliti Laru ili osjetiti miris Ivanove kave ujutro, ali onda pogledam kroz prozor i kažem sebi: „Još uvijek sam ja – Helena.”
Pitam vas: Što vi mislite – znači li obitelj uvijek sigurnost i ljubav ili ponekad moramo sami sebi biti obitelj? Je li bolje biti sam nego nepoželjan među svojima?