Kad će moje kuhanje biti dovoljno?
“Zuzana, gdje su mi palačinke? Rekao sam ti da ne volim kad su hladne!” – njegov glas odzvanjao je kroz stan dok sam još u pidžami pokušavala izvaditi svježe palačinke iz tave. Ruke su mi drhtale, a oči su mi bile natečene od nespavanja. Petar je sjedio za stolom, listao novine i mrštio se na svaku mrvicu koja bi pala na stolnjak.
Nisam mu odgovorila. Samo sam duboko udahnula i nastavila okretati palačinke, pazeći da budu savršeno tanke, baš kako voli. U glavi mi je odzvanjalo pitanje: kad će ovo biti dovoljno? Svakog jutra ustajem prije svih, pripremam doručak, pakiram ručak, a nakon posla jurim doma da stignem skuhati nešto svježe za večeru. Petar ne jede podgrijano. Nikad nije. Kaže da ga podsjeća na siromaštvo iz djetinjstva u Zenici, kad su danima jeli isto varivo.
Moja mama, Jasna, često mi govori: “Zuzana, nisi ti robinja! Neka si on sam nešto napravi!” Ali ona ne zna kako je to kad te muž pogleda tim hladnim očima, kao da si ga izdala jer nisi stigla napraviti svježu juhu nakon osam sati na poslu i dva sata u tramvaju. “Znaš li ti koliko ja radim za ovu obitelj?” – često mi zna reći Petar kad pokušam nešto prigovoriti.
Jednog dana, dok sam rezala luk za gulaš, osjetila sam kako mi suze klize niz lice. Nisu bile od luka. Bila sam umorna. Umorna od svega. Od toga što me nitko ne vidi, što me nitko ne pita kako sam. Moja sestra Ivana živi u Sarajevu i često mi šalje poruke: “Zuzi, dođi kod mene na vikend, opusti se malo!” Ali kako da odem? Tko će skuhati Petru?
Tog popodneva, dok sam stajala nad štednjakom, Petar je ušao u kuhinju. “Opet praviš gulaš? Zar nisi mogla nešto drugo?” Pogledala sam ga i prvi put nakon dugo vremena nisam ništa rekla. Samo sam nastavila miješati gulaš, osjećajući kako mi se srce steže.
Navečer sam sjela na balkon s čašom vina. Gledala sam svjetla Zagreba i pitala se gdje sam nestala ja. Nekad sam voljela crtati, ići na izložbe s prijateljicama, smijati se do suza s Ivanom. Sad više ni ne znam što volim. Sve se vrti oko Petra i njegove hrane.
Jednog dana, dok sam u Konzumu birala povrće, srela sam staru prijateljicu iz srednje škole, Mirelu. “Zuzana! Pa gdje si ti nestala?” – viknula je veselo. Počele smo razgovarati i ispričala sam joj sve. Ona me gledala sa sažaljenjem: “Zuzi, moraš misliti na sebe! Nisi ti samo kuharica!”
Te večeri odlučila sam razgovarati s Petrom. Sjeli smo za stol nakon večere.
“Petre, moramo razgovarati. Umorna sam. Osjećam se kao da više ne postojim osim kad kuham za tebe. Nikad nisi zadovoljan, nikad ne kažeš hvala…”
Petar me gledao zbunjeno: “Pa to je tvoj posao… Ti si žena. Moja mama je uvijek kuhala svježe za mog oca. Tako treba biti.”
Osjetila sam kako mi krv vrije u žilama.
“Nisam ja tvoja mama! I nisam samo žena koja kuha! Imam i ja svoje snove!”
Petar je šutio. Prvi put nije imao odgovor.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam propustila zbog tuđih očekivanja. O tome kako su me učili da je ženska sreća u tome da budeš dobra supruga i majka, a nitko nije pitao što ja želim.
Sljedećih dana počela sam raditi male promjene. Jednog jutra nisam ustala ranije nego Petar. Nije bilo doručka na stolu kad se probudio.
“Gdje je doručak?” – pitao je ljutito.
“Napravit ćeš si sam danas,” rekla sam mirno.
Bio je bijesan cijeli dan, ali ja sam prvi put nakon dugo vremena otišla na kavu s Mirelom. Smijale smo se kao nekad.
Navečer sam napravila varivo od jučer.
“Opet podgrijano?”
“Da, Petre. Ako ti ne odgovara, možeš si skuhati nešto drugo.” Nisam više imala snage opravdavati se.
Tih dana počela sam crtati opet. Prijavila sam se na tečaj slikanja u kulturnom centru. Ivana mi je poslala poruku: “Bravo, Zuzi! Ponosna sam na tebe!”
Petar je bio sve nezadovoljniji, ali ja sam osjećala kako se vraćam sebi.
Jedne večeri došao je s posla i zatekao me kako slikam u dnevnom boravku.
“Znači sad više ni ne kuhaš?”
Pogledala sam ga mirno: “Kuham kad želim i koliko želim. I to mora biti dovoljno.”
Ne znam što će biti s nama dalje. Možda će Petar naučiti cijeniti ono što ima ili će otići tražiti nekog tko će mu svaki dan kuhati svježe jelo. Ali znam jedno – više neću zaboraviti sebe zbog tuđih očekivanja.
Ponekad se pitam: koliko još žena živi ovako nevidljivo? Kad ćemo napokon reći – dosta je? Što vi mislite – gdje je granica između brige za druge i gubitka sebe?