Baka Barbara: Srce koje kuca za dvoje

“Mama, ne znam koliko još mogu izdržati,” rekla je Ana, moj jedini cvijet u vrtu života, dok su joj suze klizile niz obraze. Gledala sam je kako se bori s neplodnošću godinama, a svaka neuspjela trudnoća bila je kao nož u srce. “Ana, ljubavi, možda postoji način…” počela sam, ali riječi su mi zastale u grlu. Kako da joj kažem da sam spremna nositi njezino dijete?

Sjedile smo u kuhinji, okružene mirisom svježe pečenog kruha, ali ni taj miris nije mogao ublažiti težinu trenutka. “Mama, što misliš?” upitala je, očiju punih nade i straha. “Mislim da bih mogla biti tvoj surogat,” izgovorila sam konačno, osjećajući kako mi srce ubrzano kuca.

Ana je ostala bez riječi, a zatim me zagrlila tako čvrsto da sam osjetila njezin drhtaj kroz vlastito tijelo. “Ali mama, to je previše…” počela je, ali ja sam već donijela odluku. “Nema previše kada je riječ o tebi, dušo,” odgovorila sam odlučno.

Proces je bio dug i iscrpljujući. Medicinski pregledi, pravne procedure, sve je to bilo kao hodanje po tankom ledu. Ali svaki put kad bih vidjela Anin osmijeh, znala sam da radim pravu stvar. Kad su mi konačno rekli da sam trudna, osjećaj je bio neopisiv. Nosila sam život, ali i teret odgovornosti koji je dolazio s njim.

Prvih nekoliko mjeseci prošlo je bez problema. Ana i njezin suprug Marko bili su presretni, a ja sam uživala u svakom trenutku. Ali onda su počele komplikacije. Liječnici su otkrili da imam visok rizik od preeklampsije. “Morat ćemo vas pomno pratiti,” rekao je doktor Jurić ozbiljno. “Može biti opasno za vas i bebu.”

Ana je bila izvan sebe od brige. “Mama, ne mogu te izgubiti!” plakala je dok smo sjedile u čekaonici bolnice. “Nećeš me izgubiti,” uvjeravala sam je, iako sam i sama osjećala strah koji mi se uvlačio pod kožu.

Kako su mjeseci prolazili, postajalo je sve teže. Moje tijelo više nije bilo mlado i snažno kao nekad, a svaki dan bio je borba. Ana je dolazila svaki dan, donoseći mi juhu i knjige koje smo zajedno čitale. “Sjećam se kad si mi ovo čitala kao djetetu,” rekla bi s osmijehom dok bi mi čitala omiljene bajke.

Ali unatoč našim naporima da ostanemo pozitivne, napetost među nama rasla je. Marko je počeo izražavati zabrinutost zbog mog zdravlja. “Što ako nešto pođe po zlu?” pitao bi Anu kad bi mislio da ga ne čujem. “Ne mogu izgubiti ni tebe ni dijete.”

Jedne noći, dok sam ležala budna u krevetu, osjetila sam snažnu bol u trbuhu. Srce mi je stalo od straha dok sam pokušavala doći do telefona da nazovem hitnu pomoć. Ana i Marko stigli su prije nego što su kola hitne pomoći došla. “Mama!” vrisnula je Ana kad me vidjela kako ležim na podu.

U bolnici su liječnici brzo reagirali. “Moramo odmah na carski rez,” rekao je doktor Jurić, a ja sam osjetila kako mi se svijet ruši. U tom trenutku nisam mislila na sebe, već samo na Anu i njezino nerođeno dijete.

Operacija je prošla uspješno, ali posljedice su bile teške. Zdravlje mi se pogoršalo i bilo mi je potrebno dugo oporavak. Ana i Marko dobili su prekrasnu djevojčicu koju su nazvali Barbara po meni, ali naš odnos više nije bio isti.

Ana me posjećivala svaki dan u bolnici, ali osjećala sam da se nešto promijenilo između nas. “Mama, hvala ti na svemu,” rekla bi svaki put kad bi odlazila, ali u njezinim očima vidjela sam tugu i krivnju.

Kad sam se konačno vratila kući, pokušali smo nastaviti gdje smo stali, ali sjena onoga što smo prošli uvijek je bila prisutna. Marko je bio pažljiv prema meni, ali osjećala sam da me krivi za sve što se dogodilo.

Jednog dana, dok smo sjedili za stolom za večerom, Ana je progovorila: “Mama, moramo razgovarati.” Znala sam da dolazi trenutak istine. “Znam da si učinila sve iz ljubavi prema meni, ali osjećam se kao da sam te izgubila usput.”

Te riječi pogodile su me kao grom iz vedra neba. “Ana, nikad te nisam htjela povrijediti,” rekla sam kroz suze. “Sve što sam učinila bilo je iz ljubavi.”

“Znam mama,” odgovorila je tiho. “Ali moramo pronaći način da nastavimo dalje.”

I tako smo sjedile u tišini, svaka sa svojim mislima i osjećajima koje nismo znale kako izraziti.

Ponekad se pitam jesam li donijela pravu odluku. Je li moja žrtva vrijedna cijene koju sada plaćamo? Može li ljubav zaista prevladati sve prepreke ili nas ponekad upravo ta ljubav razdvaja?