Vjenčanje na koje nisam bila pozvana: Priča jedne majke iz bosanskog sela

“Ne mogu vjerovati da si to stvarno uradila, Lejla!” – glas mi je drhtao dok sam gledala u ekran starog mobitela, čekajući da mi odgovori na poruku koju sam joj poslala prije tri dana. Nije odgovorila. Nije ni nazvala. Samo je nestala, kao da nikada nije bila ona djevojčica koju sam nosila kroz blato do škole, kojoj sam plela pletenice svako jutro prije nego što bih krenula na njivu.

Sjedim za drvenim stolom u kuhinji, gledam kroz prozor kako kiša pada po avliji. Miris svježeg kruha širi se prostorijom, ali meni je sve gorko. Danas je dan kad se Lejla udaje u Sarajevu. Selo bruji od priča – “Jesi li čula, Mara? Tvoja Lejla se udaje za nekog advokata!” – a ja nemam ni pozivnicu, ni suzu radosnicu, samo ovu prazninu što mi izjeda srce.

Muž, Ibro, sjedi u ćošku i šuti. Znam da ga boli isto kao i mene, ali on ne zna kako da to pokaže. “Pusti dijete, Mara. Njena je sreća tamo, među tim ljudima. Mi smo joj dali koliko smo mogli.” Ali kako da pustim? Kako da zaboravim sve one noći kad sam šila njene haljine od starih platna, kad sam prodavala jaja na pijaci da joj kupim knjige?

Lejla je uvijek bila posebna. Najpametnija u razredu, uvijek prva na takmičenjima. Sjećam se kad je dobila stipendiju za fakultet u Sarajevu – cijelo selo je slavilo. “Naša Lejla ide u veliki grad!” govorili su ponosno. Ja sam plakala od sreće i straha. Znala sam da će tamo upoznati drugi svijet, ali nisam znala da će nas tako brzo zaboraviti.

Prvi put kad je došla kući s fakulteta, donijela je nove riječi – “moderno”, “elegantno”, “provincijalno”. Počela se smijati našem govoru, našim običajima. “Mama, nemoj molim te pred mojim prijateljima pričati kako si nekad muzla krave!” rekla mi je jednom dok su sjedili u dvorištu. Osjetila sam stid koji nije bio moj.

Godinama su njeni dolasci bili sve rjeđi. Na Bajram bi poslala poruku: “Sretan praznik, mama! Ne mogu doći, imam ispite.” Kad bi ipak došla, sjedila bi na mobitelu, pričala o restoranima i putovanjima. Nikad nije pitala kako smo mi, kako živi selo bez nje.

A onda je stigla vijest – Lejla se udaje za Amara, advokata iz Sarajeva. Saznala sam od komšinice Fadile čija sestra radi u istoj kancelariji gdje i on. “Kažu da će biti svadba u hotelu na Ilidži!” Fadila je bila puna ponosa, kao da je njena kćerka ta koja se udaje.

Pitala sam Lejlu preko poruke: “Kćeri, kad je svadba? Da li treba šta pomoći?” Nije odgovorila. Pitala sam opet: “Hoćeš li da donesem pitu kao nekad?” Ništa. Samo tišina.

Noć prije vjenčanja nisam mogla spavati. Ibro je hrkao pored mene, a ja sam brojala sate do jutra. U glavi mi slike – Lejla u bijeloj haljini, smije se nekom drugom, a ja gledam kroz prozor kao stranac.

Ujutro sam otišla do bunara po vodu. Komšija Hasan me sreo: “Maro, što nisi otišla u Sarajevo? To ti je jedina kćerka!” Samo sam slegnula ramenima. Kako da mu objasnim sramotu koju osjećam? Kako da kažem da nisam ni pozvana?

Popodne su počeli dolaziti gosti kod Fadile – ona je dobila pozivnicu jer joj sestra radi s Amarom. Gledala sam ih kroz prozor dok su ulazili u auta, obučeni u najbolje što imaju. Ja sam ostala sama sa svojim mislima i pitanjima.

Navečer sam sjela na klupu ispred kuće i gledala prema Sarajevu. Zamišljala sam Lejlu kako pleše prvi ples sa svojim mužem, kako joj svi plješću. Da li se sjetila mene? Da li joj nedostajem?

Ibro je izašao i sjeo pored mene. “Maro, nemoj plakati. Možda će ti se javiti kad sve prođe.” Ali ja znam – nešto se slomilo između nas što se više ne može popraviti.

Sutradan su stigle slike na Facebooku – Lejla u skupoj haljini, Amar pored nje, osmijesi za kamere. Nigdje nas nema. Ni mene ni Ibre ni našeg sela.

Prošlo je nekoliko dana i još uvijek nema poruke ni poziva. Selo šapuće iza leđa – “Jadna Mara, rodila dijete za tuđi svijet.”

Ponekad se pitam gdje smo pogriješili. Jesmo li joj dali previše slobode? Jesmo li trebali biti stroži? Ili je jednostavno tako moralo biti – da djeca odu i zaborave odakle su potekla?

Ali jedno znam – ljubav majke ne prestaje ni kad boli najviše.

Možda će jednog dana Lejla shvatiti koliko joj znači ova avlija i ova klupa ispred kuće. Do tada ostajem ovdje, čekajući poruku koja možda nikada neće stići.

Kažu da vrijeme liječi sve rane… Ali kako vrijeme može izliječiti srce koje čeka svoje dijete? Da li ste vi ikada osjetili ovakvu bol?