Svaka subota s njima: Jesam li samo domaćica u vlastitoj kući?
“Ana, gdje su čiste čaše?” začula sam glas svoje svekrve Ružice iz kuhinje, dok sam još u pidžami pokušavala popiti kavu. Nije prošlo ni deset minuta otkako su ona i svekar Stjepan ušli u naš stan, a već sam osjećala kako mi srce lupa od nelagode. Ivan je sjedio na balkonu, listao sportske novine i pravio se da ne čuje ništa.
“U ormariću iznad sudopera, Ružice,” odgovorila sam, pokušavajući zvučati smireno. Ali u meni je ključalo. Svaka subota ista priča: oni dolaze, ja trčim oko njih, a moj muž kao da ne vidi ništa sporno. Ponekad mi se čini da sam nevidljiva u vlastitom domu.
Ružica je otvorila ormarić, uzdahnula i promrmljala: “Sve je ovdje naopako posloženo… Kod mene je uvijek bilo reda.” Pogledala me preko ramena, onim pogledom koji govori više od riječi. Osjetila sam kako mi obrazi gore od srama i ljutnje.
Stjepan je već sjedio za stolom i lupkao prstima po stolu. “Ana, možeš li nam skuhati kavu? Onu tursku, znaš da volim jaču. I daj nešto slatko uz to, ako imaš.”
“Naravno,” odgovorila sam automatski, ustajući i osjećajući kako mi se tijelo opire svakom pokretu. Pogledala sam Ivana kroz staklo balkonskih vrata, ali on je samo slegnuo ramenima i okrenuo stranicu novina.
Dok sam kuhala kavu, razmišljala sam o tome kako sam prije pet godina bila sretna što ulazim u ovu obitelj. Ivan i ja smo se upoznali na fakultetu u Zagrebu, zaljubili se na prvi pogled. Njegovi roditelji su mi tada djelovali topli i pristupačni. Ali čim smo se vjenčali i preselili u stan koji su nam oni pomogli kupiti, sve se promijenilo.
Prvih nekoliko mjeseci Ružica je dolazila svaki vikend “da pomogne”, ali ubrzo je to postalo pravilo. Svake subote i nedjelje oni su tu, a ja više ne znam gdje završava moj dom, a gdje počinje njihova teritorija.
“Ana, jesi li ti stavila ovaj stolnjak? Ovaj uzorak baš i nije za goste… Kod mene bi bio bijeli, znaš kako to ide,” nastavila je Ružica dok sam postavljala šalice na stol.
“Meni je ovaj drag,” pokušala sam tiho odgovoriti.
“Ma dobro, ti si mlada, još ćeš naučiti,” odvratila je s osmijehom koji nije bio nimalo topao.
Ivan je napokon ušao u kuhinju. “Jesi li napravila onu pitu od jabuka što Stjepan voli?” pitao me tiho.
“Nisam stigla, radila sam cijeli tjedan do kasno…”
“Pa znaš da im je to drago. Mogla si barem vikendom…”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam željela plakati pred njima. Povukla sam se u kupaonicu pod izlikom da moram nešto provjeriti. Sjedila sam na rubu kade i gledala svoje lice u ogledalu. Tko sam ja postala? Djevojka koja je sanjala o karijeri, putovanjima, ljubavi… Sad brojim koliko puta ću još morati posluživati kavu prije nego što puknem.
Vratila sam se u kuhinju s osmijehom na licu koji je bio sve osim iskren. Ružica me dočekala s novim zadatkom: “Ana, možeš li nam oprati malo voća? I usput provjeri ima li još mlijeka za Stjepana.”
Ivan je sjedio za stolom i pričao s ocem o nogometu. Nitko nije primijetio moju tihu borbu.
Navečer, kad su otišli, stan je mirisao na kavu i umor. Skupljala sam tanjure dok je Ivan gledao televiziju.
“Ivane, možemo li razgovarati?” upitala sam ga tiho.
“Možeš li kasnije? Počinje utakmica…”
Sjedila sam za stolom i gledala kroz prozor u noćno nebo iznad Zagreba. Osjećala sam se sama kao nikad prije.
Sljedeće subote sve se ponovilo. Ovaj put nisam mogla više šutjeti. Kad me Ružica pitala gdje su čiste krpe za brisanje prašine, rekla sam: “Ružice, ovo je moj dom. Voljela bih da se osjećate ugodno, ali molim vas da me ne tretirate kao domaćicu.”
Nastao je muk. Ivan me gledao širom otvorenih očiju.
“Ana, što ti je? Samo smo htjeli pomoći…”
“Ne trebam pomoć koja me ponižava,” odgovorila sam drhtavim glasom.
Stjepan je ustao od stola: “Ako ti smetamo, reci odmah!”
Ivan je napokon reagirao: “Dosta! Ana ima pravo. Možda smo pretjerali.”
Ružica je šutjela cijeli ostatak dana. Kad su otišli, Ivan me zagrlio prvi put nakon dugo vremena.
“Nisam znao da te toliko boli… Oprosti.”
Plakala sam mu na ramenu dugo, ali ovaj put od olakšanja.
Danas pišem ovo dok sjedim sama u dnevnoj sobi. Subota je tiha i mirna. Prvi put nakon dugo vremena osjećam da dišem punim plućima.
Pitam se: Koliko nas žena šuti zbog mira u kući? I koliko nas treba progovoriti da bismo napokon bile sretne?