Četrdeset godina kasnije: Pisma koja nikad nisam poslala
“Jesi li ti normalna, Jasmina?” glas moje sestre Mirele parao je tišinu kuhinje dok sam zurila u ekran laptopa. “Gledaš tog čovjeka već pola sata. Tko je on?”
Nisam joj odmah odgovorila. Prst mi je drhtao iznad touchpada, a srce mi je udaralo kao da sam opet ona djevojka iz Travnika, s pletenicama i snovima o bijegu u veliki svijet. Na ekranu je bilo ime koje nisam izgovorila četrdeset godina: Edin Hadžić. Fotografija – sijeda kosa, naočale, osmijeh koji sam prepoznala odmah, kao da je vrijeme stalo.
“To je… netko koga sam davno poznavala,” promrmljala sam.
Mirela je podigla obrvu. “Poznavala? Jasmina, ne laži. Vidim ti po očima. Tko je on?”
Nisam mogla više skrivati. “To je Edin. Moj Edin.”
Sjedila sam za stolom, a sjećanja su navirala poput poplave. Bilo je ljeto 1984., Sarajevo je mirisalo na lipu i svježe pečeni burek. Imala sam osamnaest, on devetnaest. Sjedili smo na zidiću kod Vijećnice, smijali se i sanjali o Parizu, slikali grafite po starim tramvajima. Obećao mi je da će me voljeti zauvijek.
Ali život nije pitao za obećanja. Rat je došao kao oluja. Moji su pobjegli u Zagreb, Edinovi ostali u Sarajevu. Pisali smo si pisma dok su granate padale, ali onda su pisma prestala dolaziti. Mislila sam da je mrtav. Plakala sam noćima, a onda sam se udala za Mirka – dobrog čovjeka koji me nikad nije pitao zašto ne mogu voljeti kao prije.
Godine su prolazile. Djeca su odrasla, Mirko je umro prije pet godina. Ostala sam sama s uspomenama i pitanjima koja nisam smjela izgovoriti.
A sada – Edinovo lice na ekranu, između recepta za štrudlu i reklame za kremu protiv bora.
“Javit ćeš mu se?” pitala je Mirela tiho.
Nisam znala odgovor. Što bih mu rekla? Da ga nikad nisam prestala voljeti? Da sam ga tražila u svakom muškarcu kojeg sam upoznala? Da sam svaku godišnjicu rata plakala zbog njega?
Te noći nisam spavala. Otvorila sam stari sanduk pod krevetom i izvadila požutjela pisma – Edinova slova, puna nade i straha. Jedno nikad nisam otvorila; bojala sam se što piše unutra. Ruke su mi drhtale dok sam trgala omotnicu.
“Jasmina moja, ako ovo ikad pročitaš, znaj da te volim više od života. Ako preživiš, traži me. Ja ću te čekati. Tvoj Edin.”
Plakala sam kao dijete.
Sljedeće jutro Mirela je donijela kavu i sjela nasuprot mene.
“Znaš što bih ja napravila?” rekla je tiho. “Poslala bih poruku. Što imaš izgubiti?”
Nisam joj odgovorila odmah. Danima sam gledala Edinov profil na Facebooku – slike iz galerije, crteži Sarajeva pod snijegom, komentari prijatelja iz cijelog svijeta. U jednoj fotografiji prepoznala sam naš stari zidić kod Vijećnice.
Napisala sam poruku:
“Dragi Edine,
Ne znam hoćeš li me se sjetiti nakon toliko godina. Ja tebe nisam zaboravila ni jedan dan…”
Ruka mi je drhtala dok sam klikala ‘Pošalji’.
Odgovor nije stigao odmah. Prošla su tri dana u kojima nisam mogla jesti ni spavati. Onda – zvuk poruke.
“Jasmina? Je li moguće? Jesi li to stvarno ti?”
Srce mi je stalo. Pisali smo cijelu noć – o svemu što smo prošli, o izgubljenim godinama, o djeci i unucima, o ratu koji nam je ukrao mladost.
“Zašto me nisi tražila ranije?” pitao je Edin.
Nisam znala što da kažem. Kako objasniti strah, sram, osjećaj krivnje što sam nastavila živjeti dok su drugi ginuli?
“Bojala sam se,” priznala sam. “Bojala sam se da si mrtav ili da si me zaboravio.”
Edin je šutio nekoliko minuta pa napisao:
“Nisam te nikad zaboravio. Imao sam ženu, djecu… Ali uvijek si bila tu negdje, u meni.”
Dogovorili smo se da se nađemo u Sarajevu, kod Vijećnice, na našem zidiću.
Putovala sam vlakom iz Zagreba, gledala kroz prozor pejzaže Bosne koji su mi nedostajali cijeli život. Srce mi je tuklo kao ludo kad sam ugledala Edina – starijeg, sporijeg, ali s istim onim osmijehom.
Stajali smo jedno nasuprot drugom dugo vremena bez riječi.
“Znaš,” rekao je tiho, “nikad nije kasno za oprost ili za ljubav.”
Plakala sam i smijala se istovremeno.
Sjeli smo na zidić i pričali satima – o svemu što smo izgubili i svemu što još možemo imati.
Kad sam se vratila kući u Zagreb, Mirela me dočekala s osmijehom.
“I? Je li vrijedilo?”
Pogledala sam kroz prozor u sumrak i šapnula:
“Vrijedilo je sve ove godine čekanja samo zbog tog jednog zagrljaja.”
Ali sada se pitam – koliko nas još živi s neizgovorenim riječima i propuštenim prilikama? Koliko nas još skriva pisma koja nikad nismo poslali?