Nikad nisam voljela buduću snahu: Priča o majčinskoj sumnji i obiteljskim raskolima

“Opet gleda u taj prokleti mobitel!” pomislila sam, stežući šaku ispod stola dok je Lejla sjedila preko puta mene, prstima prebirala po ekranu i povremeno se nasmijala nečemu što je samo ona vidjela. Dario je sjedio pored nje, pokušavajući započeti razgovor: “Lejla, mama je napravila pitu od jabuka, znaš da je to njezina specijalnost.” Ona je samo kratko podigla pogled, klimnula glavom i vratila se svom ekranu.

“Lejla, dušo, možeš li mi pomoći oko stola?” upitala sam, nadajući se da ću je barem na trenutak izvući iz tog virtualnog svijeta. “Samo sekundu, nešto mi piše Ena,” odgovorila je, ni ne pogledavši me. Osjetila sam kako mi srce preskače od ljutnje i tuge. Nije to bila samo pita, bio je to moj pokušaj da je uključim, da joj pokažem kako ovdje može pripadati. Ali ona nije ni pokušavala.

Dario me pogledao ispod obrva, kao da moli da ne pravim scenu. Znam ga od rođenja, znam kad je nesretan. Ali on je bio zaljubljen do ušiju, a ja sam bila ta koja je smetala. “Mama, pusti je, ona nije navikla na ovakve običaje,” šapnuo mi je kasnije dok smo prali suđe. “Nije stvar u običajima, Dario. Stvar je u poštovanju. Ako ne može ostaviti mobitel ni za vrijeme ručka, kako ćeš s njom graditi obitelj?”

On se samo nasmiješio onim blagim osmijehom koji me uvijek razoružavao kad je bio dijete. “Mama, vremena su se promijenila. Ti si uvijek na Facebooku, a njoj smetaš što tipka?”

Ali nije to isto. Ja sam na Facebooku kad sam sama, kad mi treba društvo ili kad želim vidjeti slike rodbine iz Mostara. Ona je na mobitelu dok smo svi zajedno, dok pokušavam stvoriti osjećaj doma. I nije mi smetalo samo to. Smetalo mi je što nije znala skuhati ni najjednostavniju juhu, što joj je sve bilo teško i dosadno, što nikad nije pitala kako sam ili treba li mi pomoć oko bolesnog supruga.

Jedne večeri, kad su svi otišli spavati, sjela sam sama u kuhinji i plakala. Nisam znala jesam li ja ta koja griješi. Možda sam previše stroga? Možda su stvarno vremena drugačija? Ali onda bih se sjetila svoje mladosti u Sarajevu, kako smo svi pomagali jedni drugima, kako su žene znale što znači biti dio obitelji.

Moja sestra Sanja mi je rekla: “Pusti ga, Jasmina. Neka živi svoj život. Ako pogriješi, naučit će na svojim greškama.” Ali kako pustiti? Kako gledati vlastito dijete kako ide putem za koji znaš da vodi u nesreću?

Sukobi su postajali sve češći. Jednom sam Lejli rekla: “Znaš li ti uopće što znači biti supruga? Znaš li koliko je teško održati brak?” Pogledala me ravno u oči i rekla: “Znam više nego što mislite. Samo ne želim živjeti kao vi.” Te riječi su me pogodile kao šamar.

Dario je sve više vremena provodio kod njezinih roditelja. Govorio mi je da im je tamo lakše jer ih nitko ne osuđuje. Počela sam osjećati da ga gubim. Moj muž Emir bio je tih čovjek, ali te večeri kad sam mu ispričala što se dogodilo, samo je rekao: “Jasmina, pusti ga. Neka voli koga želi.”

Ali nisam mogla pustiti. Počela sam istraživati Lejlu na internetu, tražila sam joj mane, gledala stare slike, čitala komentare njenih prijatelja. Sve što sam pronašla samo me još više ljutilo – slike s putovanja po Europi, izlasci do zore, komentari tipa “Život je prekratak za brige”.

Jednog dana Dario mi je rekao: “Mama, odlučili smo se vjenčati na proljeće.” Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. “Jesi li siguran? Jesi li siguran da znaš tko je ona?” On me pogledao s tugom: “Mama, ti si ta koja ne zna tko sam ja postao.”

Pripreme za svadbu bile su mučne. Lejla nije htjela tradicionalnu svadbu; htjela je nešto moderno, bez puno gostiju, bez narodnih pjesama i običaja koje sam ja sanjala za svog sina. Svađe su postale svakodnevica. Emir se povukao u sebe, Sanja me izbjegavala jer nisam prestajala pričati o tome.

Na dan vjenčanja stajala sam pred ogledalom i gledala svoje lice – bore oko očiju koje su nastale od brige i neprospavanih noći. Kad su izgovorili sudbonosno “da”, plakala sam – ali ne od sreće.

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako su se vjenčali. Dario rijetko dolazi kući. Kaže da ima puno posla, ali znam da izbjegava napetost između mene i Lejle. Ponekad sjedim sama u kuhinji i pitam se jesam li pogriješila što nisam bila blaža ili otvorenija.

Ali onda se sjetim svih onih trenutaka kad sam pokušavala doprijeti do nje – i svaki put naišla na zid.

Možda sam ja ta koja mora naučiti živjeti s promjenama? Možda ljubav prema djetetu znači pustiti ga čak i kad boli?

Što vi mislite – jesam li bila prestroga ili samo majka koja želi najbolje za svoje dijete?