Gorko-slatki izazov: Kad tata testira moju volju

“Neve, nemoj dirati dok se ne vratim! Ozbiljno, gledam te!” tata je rekao dok je stavljao šarene voćne bombone na stol ispred mene. Pogledao me onim svojim poluozbiljnim, polušaljivim pogledom koji uvijek koristi kad želi biti strog, ali mu to nikad ne uspijeva do kraja. Mama je stajala sa strane, mobitelom spremnim za snimanje, a ja sam osjećala kako mi srce lupa kao ludo. Nisam znala da će taj trenutak postati viralni hit među našim prijateljima, ali još manje sam znala da će me natjerati da preispitam sve ono što mislim da znam o svojoj obitelji.

“Tata, koliko dugo moram čekati?” pitala sam, pokušavajući zvučati ravnodušno, iako su mi oči već bile prikovane za bombone. “Samo minutu-dvije. Ako izdržiš, dobit ćeš duplu porciju!” odgovorio je, namignuo mami i nestao iza vrata dnevne sobe. Mama je šutjela, ali sam vidjela kako joj se usne trzaju od smijeha dok pokušava ostati ozbiljna zbog kamere.

Bomboni su mirisali tako slatko, šarenilo me mamilo kao da sam opet mala djevojčica koja prvi put vidi kinder jaje. U glavi mi je odzvanjalo tatino obećanje: duplo više! Ali što ako ne izdržim? Što ako me uhvati? Što će reći mama? Hoće li se razočarati u mene? U tom trenutku nisam znala da se iza te igre krije nešto puno dublje od običnog testa volje.

“Neveah, znaš li ti koliko si tvrdoglava na tatu?” mama je prošaptala dok je kamera i dalje snimala. “Znam… ali možda sam i malo na tebe,” odgovorila sam tiho, a ona se nasmijala. “Samo ti izdrži. Znaš kako tvoj tata voli izazove.”

Minuta je prolazila sporo kao vječnost. Gledala sam bombone, pa mamu, pa vrata iza kojih je tata nestao. U glavi sam vrtjela slike s interneta – djeca koja popuste i pojedu slatkiše čim roditelj ode, druga koja izdrže pa dobiju pohvalu i nagradu. Što ako ja ne izdržim? Hoću li biti manje vrijedna?

U tom trenutku kroz glavu mi je prošla scena od prošlog tjedna – tata i ja smo se posvađali jer nisam htjela pojesti povrće za večeru. Rekao mi je da moram naučiti kontrolirati svoje želje i biti strpljiva. Tada sam mu zalupila vratima od sobe i plakala do kasno u noć. Sad mi je bilo jasno da ovo nije samo igra – tata me zapravo testira. Želi vidjeti jesam li naučila lekciju.

“Neveah, jesi li dobro?” mama me pitala tiho, spuštajući kameru na trenutak. “Jesam… ali mislim da ovo nije samo igra,” priznala sam joj. Pogledala me iznenađeno, pa s razumijevanjem klimnula glavom. “Znaš, tvoj tata ponekad ne zna kako drugačije razgovarati s tobom nego kroz ovakve izazove. Boji se da ćeš jednog dana biti previše tvrdoglava za ovaj svijet.”

Osjetila sam knedlu u grlu. Nisam htjela razočarati ni njega ni mamu. Ali nisam htjela ni biti netko tko stalno mora dokazivati svoju vrijednost kroz ovakve igre.

Vrata su se otvorila i tata se vratio s velikim osmijehom na licu. “I? Jesi li izdržala?” pitao je uzbuđeno. Pogledala sam ga ravno u oči i rekla: “Jesam… ali ne zato što želim duplo više bombona. Nego zato što želim da budeš ponosan na mene.”

Na trenutak je zastao, kao da nije očekivao takav odgovor. Mama je opet upalila kameru i snimila njegov izraz lica – mješavinu ponosa, tuge i nečeg što nisam mogla definirati.

“Znaš, Neveah… nije mi uvijek lako biti tvoj tata,” priznao je tiho dok je sjedio pored mene. “Ponekad ne znam kako ti pokazati koliko mi je stalo do tebe osim kroz ovakve glupave izazove.”

Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Tata, ne moraš me stalno testirati da bi znao da te volim.”

Zagrlio me čvrsto, a mama nas je oboje snimila dok smo sjedili zagrljeni za stolom punim voćnih bombona koje više nitko nije ni pogledao.

Kasnije te večeri, dok sam ležala u krevetu, razmišljala sam o svemu što se dogodilo. O tome kako roditelji ponekad ne znaju drugačije pokazati ljubav osim kroz izazove i testove koje ni sami ne razumiju do kraja. O tome kako djeca često misle da moraju biti savršena da bi zaslužila ljubav svojih roditelja.

Pitala sam se: Koliko puta smo jedni drugima postavili izazove umjesto da jednostavno kažemo što osjećamo? I koliko puta smo propustili priliku za iskren razgovor jer smo bili zauzeti dokazivanjem ili snimanjem za društvene mreže?

Možda bismo svi trebali češće pitati jedni druge: Jesi li dobro? Trebaš li zagrljaj? I možda bismo tada manje igrali igre, a više živjeli stvaran život.

Što vi mislite – jesmo li svi postali previše opsjednuti dokazivanjem kroz izazove i društvene mreže? Ili su ovakve igre ipak način da se zbližimo kad ne znamo kako drugačije?