Majčina izdaja: Kako sam preživjela kad mi je uzela novac za operaciju
“Ne mogu vjerovati, mama! Kako si mogla?” vrištala sam kroz suze, držeći u ruci izvod s banke. Srce mi je tuklo kao ludo, a u glavi mi je odzvanjalo samo jedno pitanje: zašto? Zašto bi mi to učinila? Na stolu su ležali papiri od bolnice, nalaz s jasnom preporukom za hitnu operaciju kralježnice. Liječnik, dr. Ivana Kovačević, bio je jasan: “Ne smijete čekati, Ana. Svaki dan može biti presudan.”
Ali sada, kad sam otvorila aplikaciju i vidjela da je sav novac nestao, znala sam da je sve propalo. U trenu sam se sjetila majčinih riječi od prošlog tjedna: “Samo ti brini za svoje zdravlje, ja ću sve srediti.” Povjerovala sam joj. Bila je to moja mama, osoba kojoj sam najviše vjerovala na svijetu.
Nisam mogla izdržati. Utrčala sam u dnevni boravak gdje je sjedila, naslonjena na kauč, s osmijehom na licu dok je gledala slike s mobitela. “Mama, gdje je novac?” upitala sam drhtavim glasom. Pogledala me kao da ne razumije pitanje. “Koji novac, Ana?”
“Novac za moju operaciju! Onaj kredit koji si podigla na moje ime! Sve je nestalo!”
Njezino lice se naglo promijenilo. Pogledala me ispod obrva, a zatim uzdahnula. “Ana… morala sam… Znaš koliko mi je teško bilo zadnjih godina. Nikad nisam bila na moru otkad ti je tata umro. Svi idu na Jadran, samo ja nikad ništa za sebe.”
Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši. “Mama, ja možda neću moći hodati ako ne odem na tu operaciju! Kako ti more može biti važnije od mene?”
Nije odgovorila. Samo je šutjela i gledala u pod. U tom trenutku sam shvatila da više nemam nikoga. Otac je umro prije pet godina u prometnoj nesreći kod Karlovca. Otkad nas je napustio, mama i ja smo bile same protiv svijeta. Ili sam barem tako mislila.
Taj dan nisam mogla ni jesti ni spavati. Zvala sam prijateljicu Lejlu iz Sarajeva. “Lejla, ne znam što da radim… Mama mi je uzela novac za operaciju i otišla na more!”
Lejla je šutjela nekoliko sekundi pa rekla: “Ana, moraš misliti na sebe. Ako ti ne pomogne, možda ti mogu skupiti nešto kroz humanitarnu akciju ovdje kod nas. Ali moraš joj reći što ti je napravila!”
Nisam imala snage za humanitarnu akciju. Osjećala sam se posramljeno, iznevjereno i poniženo. Kako ću ljudima objasniti da mi je vlastita majka uzela novac za zdravlje?
Sljedećih dana mama se ponašala kao da se ništa nije dogodilo. Donijela mi je magnet s natpisom “Volim Hrvatsku” i rekla: “Pogledaj kako je lijepo bilo u Makarskoj! Možda jednog dana i ti odeš kad ozdraviš.”
U meni se nešto slomilo. Počela sam izbjegavati razgovore s njom. Svaki put kad bi me pogledala, osjećala sam gorčinu i bijes. Počela sam razmišljati o svemu što smo prošle zajedno – o danima kad smo zajedno plakale zbog tatine smrti, o noćima kad me tješila zbog bolova u leđima, o obećanjima koja mi je davala.
Jedne večeri došla mi je sestrična Marija iz Osijeka. Sjela je do mene i tiho pitala: “Ana, jesi li sigurna da ti mama nije nešto prešutjela? Znaš da ona nikad nije znala upravljati novcem… Možda ima još neki problem?”
Nisam znala što da mislim. Počela sam kopati po njezinim stvarima i pronašla hrpu neplaćenih računa i opomena iz banke. Shvatila sam da smo već godinama živjele na rubu siromaštva, ali ona mi to nikad nije rekla.
Te noći sam prvi put osjetila sažaljenje prema njoj, ali i bijes jer me lagala i dovela u ovu situaciju. Sljedeće jutro skupila sam hrabrost i sjela nasuprot nje.
“Mama, moramo razgovarati. Znam za dugove. Znam da ti je teško. Ali nisi smjela uzeti moj novac bez da mi kažeš! Mogli smo zajedno tražiti rješenje!”
Pogledala me kroz suze i rekla: “Bojala sam se da ćeš me mrziti ako ti priznam koliko sam nesposobna… Htjela sam barem jednom pobjeći od svega, makar na nekoliko dana…”
U tom trenutku nisam znala što osjećam – tugu, bijes ili sažaljenje. Znala sam samo jedno: više joj ne mogu vjerovati kao prije.
Tjedni su prolazili, a ja sam pokušavala skupiti novac za operaciju prodajući stare knjige i radeći online poslove kad god bih mogla sjesti bez boli. Prijatelji su mi slali poruke podrške, ali svaki put kad bih pogledala mamu, srce bi mi se stegnulo.
Na kraju sam uspjela skupiti dovoljno za minimalni zahvat zahvaljujući pomoći Lejle i Marije. Operacija je prošla dobro, ali odnos s mamom više nikad nije bio isti.
Danas živimo pod istim krovom, ali između nas stoji zid šutnje i neizgovorenih riječi. Ponekad se pitam – može li se povjerenje ikada vratiti nakon ovakve izdaje?
“Može li se oprostiti kad te najbliža osoba iznevjeri? Ili su neke rane jednostavno preduboke?”