Kad Ljubav Postane Teret: Priča o Izborima i Gubitku

“Ne mogu više, Ivane! Ovo nije život!” viknula sam kroz suze, dok sam u ruci stiskala krpu natopljenu Domestosom. Miris izbjeljivača bio je jači od mirisa juhe koju sam kuhala za Maru, njegovu majku, koja je već tjednima ležala u našoj dnevnoj sobi. Ivan je stajao nasuprot mene, pogleda spuštenog, kao da traži odgovore na parketu.

“Ana, ona nema nikoga osim mene. Šta hoćeš da radim? Da je ostavim samu?”

“Ne tražim to! Ali ne mogu više živjeti ovako! Naša kuća više nije naša. Ja više nisam ja!”

Taj razgovor bio je samo jedan u nizu. Sve je počelo prije tri mjeseca, kad je Ivan došao s posla s ozbiljnim izrazom lica. “Mama više ne može sama. Doktor kaže da joj treba stalna njega. Razmišljao sam… možda bi mogla doći kod nas?” Nisam odmah odgovorila. Osjetila sam kako mi se grlo steže. Znala sam što to znači – kraj našeg mira, kraj spontanih večeri, kraj slobode.

Mara je bila dobra žena, ali tvrdoglava i zahtjevna. Otkako joj je dijagnosticirana multipla skleroza, Ivan je postao opsjednut brigom za nju. Ja sam radila puno radno vrijeme u školi, a kad bih došla kući, čekala me druga smjena: presvlačenje Mare, hranjenje, lijekovi, beskrajni razgovori o prošlosti koje nisam imala snage slušati.

Moja sestra Sanja me upozoravala: “Ana, pazi da se ne izgubiš u svemu tome. Tvoja granica je tvoja odgovornost.” Ali kako postaviti granicu kad te muž gleda kao izdajicu svaki put kad kažeš da ti je teško?

Jedne večeri, dok sam pokušavala uspavati našu kćer Luciju, čula sam Maru kako doziva Ivana iz dnevne sobe. “Ivane! Ivane! Voda!” Ivan je bio pod tušem. Otrčala sam do nje s čašom vode. Pogledala me s gađenjem: “Ti si uvijek tako nervozna. Nije ni čudo što te Lucija ne sluša.” Osjetila sam kako mi krv vrije. Nisam ništa rekla.

S vremenom su se naši razgovori pretvorili u šutnju. Ivan bi sjedio pored Mare, gledao televiziju i izbjegavao moj pogled. Ja bih navečer plakala u kupaonici, tiho da me nitko ne čuje.

Jednog dana, nakon što sam zaboravila dati Mari lijek na vrijeme, Ivan je eksplodirao: “Znaš li ti što bi bilo da ja zaboravim na tvoju majku? Da li bi ti bilo svejedno?” Nisam imala snage za svađu. Samo sam šutjela.

Moja prijateljica Lejla iz škole pokušala me oraspoložiti: “Ana, moraš misliti i na sebe. Nisi ti medicinska sestra. Zašto ne angažirate nekoga?” Ali Ivan nije htio ni čuti: “Neću strance u kući! Mama se boji tuđih ljudi!”

Lucija je počela mokriti u krevet. Pedijatrica je rekla da je to stres. Osjećala sam se kao najgora majka na svijetu.

Jedne noći, dok sam sjedila na balkonu i pušila cigaretu koju sam skrivala od Ivana, došla mi je poruka od Sanje: “Ako ti trebaš mene ili stan na par dana, znaš gdje sam.” Te riječi su mi bile slamka spasa.

Sljedeće jutro, dok su Ivan i Mara doručkovali, skupila sam hrabrost: “Ivane, ja ovako više ne mogu. Ili ćemo pronaći pomoć za tvoju mamu ili ću otići s Lucijom kod Sanje dok ne smisliš što dalje.”

Ivan me pogledao kao da ga je netko ošamario: “Znači to ti je rješenje? Da pobjegneš? Lako je tako!”

“Nije lako! Svaki dan se borim sama sa sobom! Ne želim izgubiti ni tebe ni sebe!”

Nakon toga danima nismo razgovarali osim o nužnim stvarima. Mara je bila sve slabija, a Ivan sve udaljeniji.

Jednog popodneva došao je s posla i rekao: “Ana, odlučio sam. Mama će ostati ovdje. Ako ti ne možeš to podnijeti, idi kod Sanje. Ja ostajem uz nju dokle god diše.” Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama.

Spakirala sam Lucijine stvari i otišla kod sestre. Prve noći nisam mogla spavati od tišine. Nedostajao mi je Ivanov miris na jastuku, čak i zvuk njegovih koraka po stanu.

Prolazili su tjedni. Lucija se smirila, ja sam počela ponovno disati. Ali svaki put kad bih vidjela Ivana na ulici ili kad bi mi poslao poruku o Mari, srce bi mi preskočilo.

Mara je preminula mjesec dana kasnije. Ivan me nazvao: “Znaš… Mama je otišla.” Njegov glas bio je prazan.

Na sprovodu smo stajali jedno pored drugoga kao stranci. Nakon toga smo sjeli na klupu ispred groblja.

“Ana… Jesam li pogriješio?” pitao me tiho.

“Ne znam… Možda smo oboje pogriješili jer smo zaboravili jedno na drugo dok smo pokušavali biti dobri sin i dobra snaha.”

Ivan se vratio u prazan stan. Ja sam ostala kod Sanje još neko vrijeme.

Danas, godinu dana kasnije, još uvijek se pitam: gdje završava ljubav prema roditeljima, a gdje počinje odgovornost prema sebi i svojoj obitelji? Je li moguće biti dobar sin ili kćer bez da izgubiš sebe?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Gdje biste povukli granicu?