Plaća nije ljubav: Moja borba između straha i slobode
“Daj mi karticu, Jasmina. Znaš da je bolje tako.” Njegov glas bio je tih, ali u njemu je titrala prijetnja. Stajala sam u hodniku, držeći torbicu kao štit ispred sebe. Srce mi je lupalo, ruke su mi se tresle. Opet ista scena, kao i svakog prvog u mjesecu. Nisam ni znala kad je točno počelo – možda onog dana kad sam prvi put rekla: “Nema veze, ti bolje znaš s novcem.” Tad mi se činilo da je to ljubav.
Ali sada, nakon deset godina braka s Edinom, osjećala sam se kao sjena žene koja sam nekad bila. Sjećam se kako sam nekad sanjala o vlastitom salonu ljepote, kako sam s prijateljicama iz srednje škole, Aidom i Sanjom, maštala o putovanjima i slobodi. Sad su mi snovi bili zaključani u ladici, zajedno s bankovnim izvodima koje nisam smjela ni pogledati.
“Jasmina, jesi li čula?” Edin je stajao preda mnom, visok i ozbiljan, s onim pogledom koji me uvijek natjera da zašutim. Pružila sam mu karticu, osjećajući kako mi nešto umire iznutra.
“Znaš da to radim za nas,” rekao je dok je uzimao karticu iz moje ruke. “Ti si preosjetljiva. Ne znaš ti kako je teško sve ovo držati pod kontrolom.”
Nisam odgovorila. Samo sam kimnula glavom i povukla se u kuhinju. Tamo sam sjela za stol i gledala kroz prozor u dvorište gdje su se djeca igrala. Lejla i Amar su bili moj svijet. Zbog njih sam šutjela. Zbog njih sam trpjela.
Ali svake noći, kad bi Edin zaspao, ležala bih budna i pitala se: Je li ovo život koji želim? Jesam li ja samo bankomat ili još uvijek žena?
Jednog dana, dok sam u Konzumu slagala robu na policu – jer radila sam dva posla da bismo mogli otplaćivati kredit za stan – prišla mi je Aida. Nismo se vidjele mjesecima.
“Jasmina! Kako si?” zagrlila me snažno.
“Dobro sam,” slagala sam automatski.
Aida me pogledala ravno u oči. “Znaš da ne moraš uvijek biti jaka. Ako ti treba pomoć… tu sam.”
Te riječi su me pogodile dublje nego što sam očekivala. Te noći nisam mogla zaspati. Počela sam razmišljati o svemu što sam izgubila – prijateljstva, snove, čak i vlastiti glas.
Sljedećih dana počela sam primjećivati sitnice koje su me prije prolazile nezapaženo: kako Edin uvijek odlučuje što ćemo jesti, kamo ćemo na odmor (ako uopće idemo), koliko novca smijem potrošiti na sebe ili djecu. Svaka moja želja bila je podložna njegovoj procjeni.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, Lejla me upitala: “Mama, zašto uvijek pitaš tatu možeš li nešto kupiti? Zar ti nemaš svoj novac?”
Osjetila sam kako mi lice gori od srama. Edin je samo slegnuo ramenima i rekao: “Mama zna da tata bolje raspolaže novcem.” Djeca su šutjela, ali vidjela sam zbunjenost u njihovim očima.
Te noći odlučila sam razgovarati s Aidom. Sjele smo u mali kafić na Ilidži.
“Aida, bojim se. Ne znam ni od čega više – od njega ili od toga što ću ostati sama. Što ako ne mogu sama? Što ako pogriješim?”
Aida me primila za ruku. “Jasmina, nisi sama. Znaš koliko žena živi ovako? Samo šute jer ih je strah ili ih je sram priznati. Ali ti imaš pravo na svoj život, na svoje odluke!”
Počela sam plakati. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam olakšanje.
Sljedećih tjedana počela sam polako vraćati kontrolu nad svojim životom. Otvorila sam tajni račun na svoje ime. Počela sam stavljati sa strane male iznose – ponekad 20 KM, ponekad 50 KM – kad god bih mogla sakriti od Edina.
Jednog dana došao je kući ranije i pronašao potvrdu iz banke.
“Šta je ovo?” vikao je držeći papir pred mojim licem.
“To je moj novac,” rekla sam tiho, ali odlučno.
Njegovo lice se iskrivilo od bijesa. “Ti mene varaš? Nakon svega što radim za tebe?”
“Ne varam te. Samo želim imati nešto svoje. Nisam tvoj rob!”
Djeca su stajala iza mene, uplašena i zbunjena.
Te noći nisam spavala. Edin nije razgovarao sa mnom danima. Ali ja više nisam mogla natrag.
Počela sam tražiti informacije o pravima žena u BiH i Hrvatskoj. Pronašla sam grupu podrške na Facebooku gdje su žene dijelile svoja iskustva o financijskoj kontroli i psihičkom nasilju u braku. Shvatila sam da nisam sama.
Jednog jutra, dok su djeca bila u školi, spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod Aide.
Edin mi je slao poruke: “Vrati se kući! Djeca te trebaju! Bez mene nećeš moći!”
Ali ja više nisam bila ona ista Jasmina.
Pronašla sam posao u malom frizerskom salonu kod Sanje na Grbavici. Prvi put nakon godina osjećala sam se korisno i slobodno.
Djeca su dolazila kod mene svaki vikend. Polako smo gradili novi život – bez straha, bez kontrole.
Nije bilo lako. Bilo je dana kad bih plakala do kasno u noć, kad bih sumnjala u sebe i pitala se jesam li uništila obitelj zbog svoje sebičnosti.
Ali onda bih pogledala Lejlu i Amara kako se smiju bez straha i znala bih da radim pravu stvar.
Danas još uvijek učim biti svoja osoba. Još uvijek me proganjaju sumnje i strahovi, ali više ne predajem svoju plaću nikome osim sebi.
Ponekad se pitam: Koliko nas još živi ovako – u tišini, misleći da je ljubav isto što i kontrola? Kada ćemo napokon shvatiti da zaslužujemo slobodu?