Nevidljiva Pukotina: Kako Sam Izgubila Kćerku Lejlu
“Lejla, zar stvarno nemaš vremena ni za kafu sa mnom?” pitala sam, držeći mobitel u ruci dok sam gledala kroz prozor na kišni sarajevski dan. S druge strane linije, njena tišina trajala je predugo. “Mama, znaš da Adnan i ja imamo puno obaveza… Možda sljedeći vikend?” odgovorila je napokon, glasom koji je bio hladniji nego što sam navikla.
Nekad smo Lejla i ja bile nerazdvojne. Sjećam se kako smo zajedno kuhale baklavu za Bajram, kako mi je povjeravala sve svoje tajne, od prve simpatije do straha pred prijemni ispit na fakultetu. Bila je moje sunce, moje sve. A sada, nakon što se udala za Adnana, osjećala sam se kao da gledam vlastitu kćerku kroz zamagljeno staklo – tu je, ali nedostižna.
Adnan je bio pristojan mladić iz dobre porodice iz Zenice. Na početku sam bila sretna zbog njih; vidjela sam koliko je Lejla zaljubljena, kako joj oči sjaje kad govori o njemu. Ali ubrzo nakon svadbe, nešto se promijenilo. Počela je sve rjeđe dolaziti kući. Pozivi su postali kratki, poruke još kraće. Kad bih je pitala šta nije u redu, uvijek bi imala izgovor: posao, umor, obaveze oko stana.
Jednog dana, dok sam sjedila s mužem Samirom za stolom, rekla sam mu: “Osjećam kao da gubim Lejlu. Kao da više nisam dio njenog života.” Samir je slegnuo ramenima: “Pusti je, ženo. Mlada je, ima svoj život. Tako to ide.”
Ali meni to nije bilo dovoljno. Nisam htjela biti samo gost u životu vlastite kćerke.
Pokušavala sam na sve načine vratiti našu bliskost. Slala sam joj slike iz djetinjstva, podsjećala je na naše zajedničke trenutke. Jednom sam joj donijela omiljenu pitu od jabuka pred vrata stana. Adnan mi je otvorio i rekao: “Lejla je umorna, spava. Ostavite pitu, prenijet ću joj.” Osjetila sam hladan zrak između nas.
S vremenom su se naši razgovori pretvorili u formalnosti. Pitala bih je kako je posao, ona bi kratko odgovorila i brzo završavala razgovor. Nisam znala šta se događa iza tih zatvorenih vrata. Počela sam sumnjati – da li joj Adnan brani da me viđa? Ili je sama odlučila da me polako isključi iz svog života?
Jedne večeri, skupila sam hrabrost i otišla do njih bez najave. Kucala sam dugo na vrata dok mi napokon nije otvorila Lejla, blijeda i umorna. “Mama, nisi trebala dolaziti… Adnan ne voli iznenadne posjete.”
“Lejla, šta se dešava? Zašto me izbjegavaš? Jesam li nešto pogriješila?”
Pogledala me tužnim očima i šapnula: “Nije do tebe… Samo… teško mi je balansirati između vas i njega. On želi da budem uz njega, da mu budem podrška. Kaže da previše vremena provodim s tobom i da to nije normalno za ženu koja je udata.”
Osjetila sam kako mi srce puca na hiljadu komadića. “Ali ja sam ti majka… Zar to ništa ne znači?”
Lejla je spustila pogled: “Znači, ali… ne mogu više kao prije. Molim te, razumij me.”
Vratila sam se kući slomljena. Dani su prolazili u tišini. Povremeno bih dobila poruku: “Sve ok, mama.” Ništa više.
Počela sam preispitivati sebe – jesam li bila previše zaštitnička? Jesam li joj gušila slobodu? Ili je ovo jednostavno život koji nosi svoje promjene?
Samirom sam sve manje razgovarala o tome; njemu je bilo lakše prihvatiti distancu nego meni. Prijateljice su mi govorile: “Pusti dijete, vratit će se kad joj budeš najpotrebnija.” Ali ja nisam htjela čekati trenutak kad joj zatrebam – željela sam biti dio njenog svakodnevnog života.
Jednog dana srela sam Lejlinu prijateljicu Amru na pijaci.
“Jesi li dobro?” upitala me zabrinuto.
“Nisam… Lejla me izbjegava otkad se udala. Kao da više ne postojim za nju.”
Amra je uzdahnula: “Adnan nije loš čovjek, ali voli imati kontrolu nad svime. Lejla se povukla zbog mira u kući. Znaš kakvi su naši muškarci – očekuju da žena bude uz njih, a porodica ostane po strani.”
Te riječi su me zaboljele još više jer su bile istinite.
Prolazile su godine. Lejla i ja smo se viđale samo za praznike ili kad bi nešto hitno trebalo riješiti. Kad bi došla, bila bi odsutna pogledom, stalno gledajući na sat ili odgovarajući na Adnanove poruke.
Jednog Bajrama došla je sama, bez Adnana. Sjela je za stol i dugo šutjela prije nego što je progovorila: “Mama… Nedostaješ mi. Ali ne znam kako da pomirim sve strane u sebi. Bojim se da ću izgubiti ili tebe ili njega.”
Zagrlila sam je čvrsto i šapnula: “Ne moraš birati. Samo budi svoja. Ja ću uvijek biti tu za tebe – čak i kad me ne vidiš ili ne čuješ.” Suze su nam tekle niz obraze.
Danas još uvijek čekam dan kad će Lejla ponovno pronaći put do mene – ne samo kao majci, već kao prijateljici kakva smo nekad bile.
Ponekad se pitam: Koliko ljubavi treba pustiti prije nego što potpuno nestane? I koliko boli može majčino srce podnijeti prije nego što prestane nadati se?