„Mama, vrati ključeve! Zbog tebe se Lejla boji vratiti kući” – Kako su svakodnevni dolasci moje majke uništili moj brak

„Damire, ne mogu više ovako! Ili ćeš ti nešto poduzeti, ili ja odlazim!” Lejlin glas drhtao je od bijesa i straha dok je stajala na pragu dnevne sobe, još uvijek u kaputu, s ključevima u ruci. Pogledala me onako kako me nikad prije nije gledala – kao stranca.

Zaledio sam se. U kuhinji se čulo kako mama prevrće lonce, kao da je to njezina kuća. Iako sam znao da Lejla ima pravo, nisam imao snage reći majci da prestane dolaziti svaki dan, otvarati vrata svojim ključem i ponašati se kao da smo još uvijek djeca.

„Lejla, molim te, smiri se. Znaš kakva je ona, samo želi pomoći…” pokušao sam, ali ona me prekinula:

„Pomoći? Damire, ona mi ulazi u ormar, preslaguje mi stvari, komentira kako kuham, kako odgajam Amara… Ja više nemam svoj mir! Zar ti to ne vidiš?”

Znao sam. Vidio sam sve. Ali svaki put kad bih pokušao reći mami da malo popusti, ona bi se rasplakala:

„Damire, ja sam sve dala za tebe! Sad kad imaš ženu, više ti ne trebam? Zar sam ti teret?”

I onda bih popustio. Jer sam bio slab. Jer sam bio njezin sin. Jer sam bio naučen da se majci ne govori „ne”.

Ali sada je Lejla stajala predamnom kao žena koja je na rubu odlaska. A Amar, naš sin, sjedio je u svojoj sobi i slušao kako mu roditelji viču jedno na drugo.

Te večeri nisam mogao zaspati. Čuo sam kako Lejla tiho plače u kupaonici. Sjetio sam se dana kad smo se upoznali na fakultetu u Sarajevu, kako je bila hrabra i svoja. Obećao sam joj tada da ću je uvijek štititi. A sada sam bio izvor njezine nesreće.

Sljedeće jutro mama je došla ranije nego inače. Donijela je pitu i počela spremati doručak kao da se ništa nije dogodilo. Lejla je izašla iz sobe i samo kratko rekla:

„Dobar dan.”

Mama ju je odmjerila pogledom:

„Opet si kasno ustala? Damir već ide na posao, a Amar još nije ni doručkovao.”

Lejla je zagrizla usnicu i izašla na balkon. Ja sam sjedio za stolom i gledao u tanjur.

Kad je mama otišla, Lejla mi je prišla:

„Damire, ovo više nije tvoja kuća. Ovo je njezina kuća. Ja ovdje više ne pripadam.”

Osjetio sam paniku. „Ne govori tako… Molim te…”

Ali ona je već uzimala torbu i izlazila kroz vrata.

Tog dana nisam mogao raditi. U uredu su me kolege pitali jesam li dobro. Nisam znao što da kažem. U glavi mi je odzvanjalo ono što mi je Lejla rekla: „Ja ovdje više ne pripadam.”

Navečer sam nazvao sestru Mirelu.

„Mirela, moram te nešto pitati… Jesi li ti ikad imala osjećaj da mama guši tvoj brak?”

Mirela je uzdahnula:

„Damire, ja sam otišla u Zagreb baš zbog toga. Nisam mogla više izdržati njezine komentare i stalno miješanje. Ali ti si uvijek bio njezin mezimac… Znaš da neće stati dok joj ti ne kažeš.”

Te riječi su me pogodile jače nego što sam očekivao.

Sljedećeg dana došao sam kući ranije. Mama je već bila tu, slagala je rublje u dnevnoj sobi.

„Mama, moramo razgovarati.”

Pogledala me iznenađeno.

„Što je bilo, sine?”

Duboko sam udahnuo.

„Mama, moraš vratiti ključeve od našeg stana.”

Njezino lice se izobličilo od šoka.

„Šta to pričaš? Pa ja sam ti majka! Kako možeš tako nešto tražiti od mene?”

Glas mi je drhtao, ali nisam popustio:

„Zato što Lejla više ne može ovako. Zato što ni ja više ne mogu ovako. Ovo je naš dom, mama. Molim te.”

Nastupila je tišina. Mama je plakala, govorila kako sam nezahvalan, kako će umrijeti sama… Osjećao sam krivnju kakvu nikad prije nisam osjetio.

Ali kad sam vidio Lejlu kako ulazi kroz vrata i prvi put nakon dugo vremena opušteno diše, znao sam da sam napravio pravu stvar.

Nije bilo lako. Mama mi danima nije odgovarala na pozive. Susjedi su šaptali iza leđa: „Vidi ga, otjerao vlastitu mater zbog žene!”

Ali polako smo Lejla i ja počeli ponovno razgovarati. Amar se smijao češće. Kuća je opet postala dom.

Ipak, svake večeri kad legnem spavati pitam se: Jesam li mogao drugačije? Jesam li izdao majku ili napokon postao muž kakav trebam biti?

Možete li vi postaviti granice svojim roditeljima? Ili vas osjećaj krivnje uvijek vuče nazad?