Neočekivani sustanar: Prihvaćanje sinovljevog dolaska

“Opet si dirao moje stvari! Zar ne možeš poštovati barem jednu moju granicu?” Ivan je stajao na vratima moje spavaće sobe, lice mu je bilo crveno od bijesa, a u rukama je držao moju omiljenu šalicu. Damir je upravo izašao iz stana na posao, a ja sam ostala sama s njegovim sedamnaestogodišnjim sinom, koji je prije samo tri tjedna uselio k nama iz Osijeka. U tom trenutku, dok su mi ruke drhtale od ljutnje i straha, shvatila sam da je moj život postao nešto sasvim drugo od onoga što sam zamišljala kad sam pristala udati se za Damira.

Nisam bila spremna na ovo. Kad sam upoznala Damira, bio je nježan, pažljiv, čovjek koji je prošao kroz težak razvod s Marinom, bivšom suprugom. Znao je pričati o Ivanu s tugom i ponosom u glasu, ali nikad nije spominjao mogućnost da će Ivan doći živjeti s nama. “Ma on je već odrastao, ima svoj svijet, svoje društvo…”, govorio bi. A onda je jednog popodneva zazvonio telefon. Marina je plakala; Ivan se posvađao s njom i njezinim novim partnerom, nije više mogao ostati tamo. Damir ga nije mogao odbiti. Ja nisam imala pravo glasa.

Prvi tjedni bili su kaos. Ivan je bio zatvoren, neprijateljski nastrojen prema meni. U kuhinji bi šutio dok bih mu nudila doručak, a navečer bi se zaključavao u sobu i slušao glasnu glazbu. Damir je pokušavao balansirati između nas dvoje, ali često bi samo slegnuo ramenima: “Daj mu vremena, teško mu je.” A meni? Je li meni itko davao vremena?

Jedne večeri, dok sam slagala rublje u kupaonici, čula sam kako Ivan razgovara s nekim na mobitel. “Ma ne mogu više ovdje… Maćeha mi ide na živce, sve mora biti po njenom!” Srce mi se stegnulo. Nisam željela biti ona zla maćeha iz bajki, ali nisam znala kako doprijeti do njega.

Sjećam se jedne subote kad smo svi zajedno sjeli za stol na ručak. Damir je pokušavao započeti razgovor: “Ivane, kako ti ide škola?” Ivan je samo slegnuo ramenima. “Dobro.” Ja sam pokušala: “Ako ti treba pomoć oko matematike, mogu ti pomoći. Znam da zna biti zeznuto…” Pogledao me ispod obrva i promrmljao: “Ne treba mi pomoć.” Tišina je bila gusta kao juha od graška.

Najteže mi je bilo kad bi Damir otišao na poslovni put. Tada bismo Ivan i ja bili prepušteni jedno drugome. Jedne takve večeri čula sam buku iz njegove sobe. Ušla sam bez kucanja – pogreška! Ivan je sjedio na podu, razbijene slušalice pored njega. “Što hoćeš?!” vikao je. “Samo sam htjela vidjeti jesi li dobro…” “Nisi ti moja mama!”

Te riječi su me pogodile jače nego što sam očekivala. Povukla sam se u svoju sobu i plakala do kasno u noć. Sutradan sam odlučila razgovarati s Damirom. “Ne mogu ovako više, Damire. Osjećam se kao uljez u vlastitom domu.” On me zagrlio: “Znam da ti nije lako… Ali on je moj sin. Moramo mu pomoći.” “A tko će pomoći meni?”

Prošlo je nekoliko tjedana prije nego što se nešto promijenilo. Jednog dana Ivan se vratio iz škole ranije nego inače, lice mu je bilo blijedo. Sjela sam do njega za kuhinjski stol i pitala: “Jesi li dobro?” Šutio je nekoliko minuta pa rekao: “Posvađao sam se s prijateljem… Svi misle da sam čudan jer živim s maćehom.” Nisam znala što reći pa sam samo šutjela i slušala.

Taj trenutak bio je prekretnica. Počeli smo razgovarati – isprva nespretno, ali iskreno. Pričao mi je o svojoj mami, o tome kako mu nedostaje stari život u Osijeku, o tome kako ga boli što ga otac ne razumije uvijek. Ja sam mu pričala o svom djetinjstvu u Splitu, o tome kako sam i sama prošla kroz razvod roditelja.

Jedne večeri gledali smo zajedno film na televiziji – prvi put bez Damira. Smijali smo se istim glupostima i shvatila sam da možda ipak ima nade za nas dvoje.

Naravno, nije sve išlo glatko. Marina bi često zvala i prigovarala Damirovoj novoj ženi – meni – kako nisam dovoljno dobra prema Ivanu ili kako ga pokušavam zamijeniti njoj. Jednom prilikom me nazvala direktno: “Slušaj me dobro, Jasmina! On ima majku!” Nisam joj ništa odgovorila; samo sam spustila slušalicu i plakala.

S vremenom su se stvari počele mijenjati. Ivan me počeo zvati po imenu umjesto “hej” ili “ti”. Počeo me pitati za savjet oko škole ili djevojaka. Jednom mi je čak donio cvijet iz parka: “Za tebe… Znam da voliš tratinčice.” Taj mali znak pažnje značio mi je više od svih riječi.

Damir je bio ponosan na nas oboje. Jedne večeri rekao mi je: “Znaš, nisam vjerovao da ćeš uspjeti doprijeti do njega… Ali uspjela si.” Pogledala sam ga i nasmijala se kroz suze: “Nisam ja ništa posebno napravila… Samo sam čekala da me pusti blizu.”

I danas još uvijek imamo teških dana – ponekad se posvađamo oko sitnica, ponekad me pogodi neka njegova riječ ili pogled. Ali sada znam da smo obitelj, kakva god bila.

Ponekad se pitam: Koliko ljubavi i strpljenja treba da prihvatiš nekoga tko nije tvoje dijete? I jesam li ja dovoljno dobra maćeha – ili ću uvijek ostati samo ‘ona druga žena’? Što vi mislite?