Pogrešani tragovi: Godina bez Edina

“Ne možeš mi stalno govoriti da sam kriva za sve!” viknula sam, glas mi je drhtao, a ruke su mi bile hladne kao led. Edin je stajao nasuprot mene, oči mu tamne, obrve skupljene u bijesu. “A ti? Ti nikad ne priznaš kad pogriješiš! Uvijek ja, uvijek ja!” Tresnuo je vratima tako jako da su slike na zidu zadrhtale. Bio je to zvuk koji sam čula tisuću puta prije, ali ovaj put… ovaj put je tišina koja je uslijedila bila drugačija.

Sat vremena kasnije još ga nije bilo. Prošla je ponoć, a ja sam sjedila na rubu kreveta, zureći u mobitel. Pisala sam mu poruke: “Edine, vrati se. Oprosti. Samo se vrati.” Nije odgovarao. Ujutro sam otvorila ormar i shvatila da nedostaju dvije njegove omiljene košulje, nekoliko majica i stara platnena torba koju je uvijek nosio na putovanja. Novčanik i osobna su nestali s komode. Srce mi je potonulo.

Prvih nekoliko dana bila sam uvjerena da će se vratiti. Tako je uvijek bilo – posvađamo se, on ode, prođe nekoliko sati ili dan, pa se vrati s nekim glupim vicem ili cvijećem iz Konzuma. Ali dani su prolazili, a Edina nije bilo. Njegov brat Jasmin dolazio je svaki drugi dan: “Jesi li nešto čula? Policija kaže da nema traga?” Samo bih odmahivala glavom, osjećajući kako mi se grlo steže svaki put kad čujem zvono na vratima.

Moja mama, Senada, dolazila je s loncima juhe i savjetima koji su me gušili: “Moraš jesti, moraš spavati. Možda mu treba vremena. Muškarci su takvi.” Nisam joj mogla objasniti da ovo nije bio običan muški hir. Ovo je bio nestanak.

Prošla su tri mjeseca. Ljudi su počeli šaputati po zgradi. “Možda ima drugu,” rekla je susjeda Mirela dok je zalijevala cvijeće na hodniku. “Možda je otišao u Njemačku, svi idu tamo,” dodao je njen muž Zoran. Nisam im odgovarala. Svaka njihova riječ bila je kao sol na ranu.

Jedne večeri, dok sam slagala Edinove stare knjige, pronašla sam avionsku kartu za Atenu od prije dvije godine. Sjetila sam se kako smo tada sanjali o ljetovanju u Grčkoj, ali nikad nismo otišli jer smo morali platiti popravak auta. Je li moguće da je otišao tamo? Zašto baš Grčka?

Godina dana prošla je u magli – posao, povremeni izlasci s prijateljicama koje su me pokušavale oraspoložiti, beskrajni razgovori s psihologom koji mi je govorio da moram nastaviti dalje. Ali kako nastaviti kad ne znaš ni gdje ti je muž? Je li živ? Je li sretan? Je li me ikad volio?

A onda, jednog sivog travanjskog jutra, među hrpom računa i reklama pronašla sam razglednicu. Na njoj bijela kuća s plavim prozorima i more koje blješti pod suncem. Prepoznala sam rukopis odmah: “Nadam se da si sretna.” Ni potpis, ni adresa, ni objašnjenje.

Ruke su mi se tresle dok sam sjedila za kuhinjskim stolom. Zvala sam Jasmina: “Edin mi je poslao razglednicu iz Grčke.” Dojurio je za deset minuta, gledao razglednicu kao da će iz nje iskočiti odgovor. “Što sad?” pitao je tiho.

Što sad? To pitanje me proganjalo danima. Jesam li ga otjerala svojim riječima? Je li otišao jer me više nije volio ili jer nije mogao podnijeti naš život – kredite, stalne svađe oko novca, pritisak obitelji koja nas je stalno uspoređivala s drugima? Sjećam se kako smo prije nekoliko godina sjedili na klupi u parku kod Miljacke i smijali se planovima za budućnost. Gdje su nestali ti snovi?

Mama me grlila svaku večer: “Bit će bolje, dijete moje.” Ali nije bilo bolje. Svaki dan bez odgovora bio je novi rez na duši.

Jedne večeri Jasmin me pogledao ravno u oči: “Ako ga voliš, pusti ga. Možda mu treba sloboda.” Nisam znala što da kažem. Kako pustiti nekoga tko ti je bio sve?

Počela sam pisati pisma Edinu koja nikad nisam poslala. U njima sam mu pričala o svakodnevici – kako nam je mačka rodila mačiće, kako sam napokon naučila praviti pitu kao njegova mama, kako mi nedostaje njegov smijeh kad gledamo stare epizode “Lud, zbunjen, normalan”.

Ponekad bih sanjala da se vraća – ulazi kroz vrata s onim svojim umornim osmijehom i kaže: “Idemo na burek kod Seje.” Probudila bih se u suzama.

Godinu dana nakon što je otišao, još uvijek nisam znala odgovore. Ljudi su nastavili sa svojim životima, a ja sam ostala zarobljena između prošlosti i budućnosti koja nije imala oblik bez njega.

Sada sjedim za stolom s razglednicom ispred sebe i pitam se: Jesam li mogla nešto promijeniti? Je li ljubav dovoljna kad svakodnevica postane preteška? I što učiniti kad osoba koju voliš odluči nestati bez objašnjenja?

Možda ste vi imali sličnu priču? Što biste vi učinili da ste na mom mjestu?