Nije sve kako izgleda: Ispovijest učiteljice iz male bosanske škole
“Nije istina! Nisam ja!” vikao je Amar, dok su mu oči bile pune suza, a ruke stisnute u šake. Stajala sam pred njim, u učionici koja je mirisala na kredu i stare knjige, dok su ostala djeca šaptala i gledala u pod. Bio je to trenutak kad sam prvi put posumnjala – ne u njega, nego u sebe. Jesam li ja ta koja ne vidi istinu?
Sve je počelo tog ponedjeljka, kad sam pronašla razbijen prozor na stražnjem dijelu škole. Direktorica, gospođa Ivana, pozvala me u svoj ured: “Sanela, ti najbolje poznaješ djecu. Pomozi nam da saznamo tko je ovo napravio.”
Nisam htjela biti sudac, ali osjećala sam odgovornost. Prošla sam kroz razred, gledala njihove oči, tražila znakove krivnje ili straha. I onda sam čula Lejlu kako šapuće Nejri: “Rekla sam ti da će Amar biti kriv…”
Amar je bio dijete iz skromne obitelji. Njegov otac, Senad, radio je u Njemačkoj, a majka Azra je često bila bolesna. Amar je bio povučen, ali uvijek iskren – barem sam tako mislila.
“Amare, možeš li ostati poslije nastave?” pitala sam ga tiho.
Sjeo je preko puta mene, gledao kroz prozor kao da traži izlaz. “Nisam ja razbio prozor, učiteljice. Kunem se!”
Ali glasine su se širile brže od istine. Sljedećeg dana Azra je došla u školu, uplakana i bijesna: “Kako možete optužiti mog sina? On nije takav! Vi ste svi protiv nas jer smo siromašni!”
Pokušala sam joj objasniti da nitko nije optužen, ali riječi su bile nemoćne protiv boli koju je osjećala. U selu su ljudi počeli šaptati: “Opet oni… uvijek problemi s njima.” Osjetila sam kako mi srce tone – nisam htjela da Amar bude žrtva predrasuda.
Ali onda se javila Lejla. Došla je do mene nakon nastave, držeći ruke iza leđa.
“Učiteljice… mogu li vam nešto reći?”
Klimnula sam glavom.
“Vidjela sam Nejru kako baca kamen prema prozoru. Ali ona mi je rekla da šutim… rekla mi je da će me svi mrziti ako kažem istinu.”
Osjetila sam olakšanje, ali i težinu odgovornosti. Što sad? Ako kažem direktorici, Nejra će biti kažnjena – a njezina majka Jasmina je predsjednica Vijeća roditelja i ima utjecaja u selu.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam naučila o pravdi i istini. Je li ispravno zaštititi jedno dijete nauštrb drugog? Hoće li selo ikada prestati gledati tko je čije dijete?
Sljedećeg dana pozvala sam Nejru na razgovor.
“Nejra, znaš li nešto o razbijenom prozoru?”
Pogledala me ispod obrva, držeći ruke na stolu.
“Možda znam… ali neću reći. Svi uvijek misle da Amar pravi probleme. Neka ovaj put bude on kriv.”
Osjetila sam bijes i tugu istovremeno. Kako smo došli do toga da djeca misle da je lakše lagati nego priznati pogrešku?
Odlučila sam razgovarati s Jasminom.
“Vaša kćer zna više nego što govori,” rekla sam oprezno.
Jasmina me pogledala hladno: “Moja Nejra nikad ne bi lagala. Vi ste ovdje nova, Sanela. Ne znate vi kako stvari funkcioniraju kod nas.”
Te riječi su me zaboljele više nego što bih priznala. Osjetila sam se sama protiv cijelog sela.
Ali nisam odustala. Sljedećih dana razgovarala sam s djecom o povjerenju i istini. Ispričala sam im priču o dječaku koji je vikao vuk – i kako nitko više nije vjerovao kad je stvarno trebao pomoć.
Jednog dana Amar mi je prišao nakon nastave.
“Učiteljice… mogu li vam nešto pokazati?”
Poveo me iza škole, do starog drveta. Tamo su bila dva kamena – jedan mali i jedan veliki.
“Vidite ovaj veliki? Ja ga ne bih mogao baciti tako daleko… Ali Nejra može. Ona trenira rukomet.”
Gledala sam ga i shvatila koliko mu je stalo da dokaže svoju nevinost.
Na kraju tjedna sazvala sam sastanak s roditeljima.
“Dragi roditelji,” počela sam drhtavim glasom, “ovo nije samo pitanje razbijenog prozora. Ovo je pitanje povjerenja među nama. Ako ne vjerujemo jedni drugima, kako ćemo učiti našu djecu da budu iskrena?”
Nastao je muk. Azra je plakala, Jasmina je stiskala usne, a ostali su gledali u pod.
Tada se Lejla ustala: “Ja sam vidjela što se dogodilo. Nije Amar kriv.”
Nejra je počela plakati i priznala: “Bojala sam se reći istinu… Mama će biti ljuta na mene.”
Jasmina ju je zagrlila i prvi put sam vidjela suze u njezinim očima.
Nakon toga ništa više nije bilo isto. Djeca su mi prilazila s povjerenjem, roditelji su me pozdravljali s poštovanjem – ali rana od tog događaja ostala je duboko u meni.
Danas, kad gledam Amara kako se smije s prijateljima ili Nejru kako pomaže mlađima, pitam se: Jesmo li svi mi ponekad prebrzi u osudi? Koliko puta smo povjerovali onome što želimo čuti, a ne onome što je istina?
Možda ste i vi nekad povjerovali svojoj djeci bez pitanja – jeste li ikada požalili zbog toga?