Novčanik Marka i moja zatvorska vrata: Priča o braku bez slobode

“Gdje si potrošila 50 kuna?” Marko je stajao ispred mene, stisnutih šaka, pogled mu je bio oštar kao nož. U ruci je držao moj novčanik, kao dokaz moje krivnje. “Na kruh i mlijeko, Marko. Djeca su gladna bila,” odgovorila sam tiho, osjećajući kako mi glas drhti. Zrak u kuhinji bio je težak, ispunjen napetošću koja mi je svakodnevno stezala grlo.

Nisam znala kada je točno počelo. Možda onog dana kad sam ostala trudna s našom prvom kćeri, Lanom, i dala otkaz na poslu jer je Marko rekao da će on dovoljno zarađivati za sve nas. Tada mi se činilo da je to ljubav, briga. Danas znam da je to bio prvi korak prema mojoj zatvorskoj ćeliji.

Svako jutro budila sam se prije svih, pripremala doručak, spremala djecu za školu i vrtić. Marko bi mi ostavio točno određenu svotu novca na stolu – ni kunu više. Ako bi nešto ostalo, morala sam mu vratiti ostatak. “Nema rasipanja!” govorio bi. “Znaš ti koliko je teško zaraditi novac?”

Moja prijateljica Sanja jednom me pitala zašto više ne izlazim s njima na kavu. Lagala sam joj da nemam vremena, ali istina je bila da nisam imala ni kune viška za kavu. Marko nije dopuštao “gluposti”. Svaki moj pokušaj da zaradim nešto sa strane – šivanje, pečenje kolača za susjede – završio bi svađom i prijetnjama.

Najgore su bile večeri. Djeca bi zaspala, a ja bih sjedila na rubu kreveta, gledala u zid i pokušavala se sjetiti tko sam bila prije nego što sam postala Markova supruga i majka njegove djece. Sjećam se jedne večeri kad sam skupila hrabrosti i rekla: “Marko, željela bih se vratiti na posao. Lana je već velika, mogu raditi pola radnog vremena.” Pogledao me kao da sam ga uvrijedila do srži. “Što ti fali? Imaš sve! Hoćeš da ljudi misle da ne znam skrbiti za svoju ženu?”

Tada sam prvi put osjetila pravi strah. Ne od toga što će reći susjedi ili rodbina, nego od toga da ću zauvijek ostati zarobljena u tom životu. Djeca su bila moja jedina utjeha, ali i najveća prepreka – nisam željela da pate zbog naših svađa.

Jednog dana Lana je došla iz škole uplakana. “Mama, zašto tata viče na tebe? Zašto si uvijek tužna?” Nisam znala što reći. Osjetila sam kako mi srce puca na tisuću komadića. Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svim ženama koje poznajem – o svojoj majci koja je šutjela pred ocem, o susjedi Jasni koja je pobjegla s dvoje djece u sigurnu kuću, o Sanji koja mi je jednom rekla: “Ivana, nisi sama. Samo moraš reći dosta.”

Sljedećih tjedana Marko je postajao sve nervozniji. Kriza na poslu, manje novca, više prigovora. Svaka moja riječ bila je pogrešna, svaki pogled izazivao je novu svađu. Djeca su počela šaptati po kući, bojeći se njegovih izliva bijesa.

Jedne subote došla sam kući iz trgovine s vrećicom u kojoj su bile dvije čokolade – jedna za Lanu, druga za Ivana. Marko ih je izvadio iz vrećice i bacio u smeće. “To su luksuzi! Djeca neće umrijeti bez čokolade!” Pogledala sam ga i prvi put nisam spustila pogled. U meni se nešto slomilo.

Te večeri nazvala sam Sanju. Glas mi je drhtao: “Ne mogu više… Bojim se što će biti s djecom ako odem, ali još više se bojim što će biti ako ostanem.” Sanja je šutjela nekoliko sekundi pa rekla: “Ivana, imaš pravo na život. I tvoja djeca imaju pravo na sretnu majku. Nisi sama.”

Počela sam tajno štedjeti sitniš koji bih pronašla po džepovima kaputa ili dobila od susjeda kad bih im pomogla oko kolača ili čuvanja djece. Svaki novčić bio je kap nade.

Jednog dana Marko je pronašao moju skrivenu kutiju s novcem. Pogledao me s gađenjem: “Što si ovo? Lopov? Varaš me?” Djeca su plakala u drugoj sobi dok smo se svađali. Tada sam shvatila – ovo nije život koji želim za sebe ni za njih.

Sljedeće jutro spakirala sam najosnovnije stvari u dvije torbe, uzela djecu za ruku i otišla kod Sanje. Srce mi je tuklo kao ludo, ali osjećala sam olakšanje kakvo nisam godinama.

Marko me zvao, prijetio, molio da se vratim. Otišla sam u centar za socijalnu skrb i ispričala sve – svaki euro koji mi je prebrojao, svaku uvredu koju sam progutala, svaki strah koji me pratio do sna.

Danas živim u malom stanu s Lanom i Ivanom. Nije lako – radim dva posla, često nemam vremena ni za sebe ni za njih koliko bih htjela. Ali kad me Lana zagrli i kaže: “Mama, sad si opet nasmijana,” znam da sam napravila pravu stvar.

Ponekad se pitam: Koliko još žena živi iza zatvorenih vrata svojih domova, brojeći kune i gutajući suze? Hoće li ikada skupiti snage reći dosta? Možda će moja priča nekome dati hrabrost koju sam ja dugo tražila.