Ostavio me u devetom mjesecu trudnoće, a sada se vratio i moli za oprost

“Ne možeš mi to sad reći, Jasmina! Ne sad!” vrištala sam dok sam grčevito držala trbuh, osjećajući kako mi suze peku lice. Gledao me praznim pogledom, kao da sam mu potpuni stranac. “Ne mogu više, Lejla. Guši me sve ovo. Nisam spreman biti otac.” Njegove riječi odzvanjale su mi u ušima dok je uzimao jaknu i izlazio iz stana, ostavljajući vrata da se zalupaju za njim. To je bio deveti mjesec moje trudnoće.

Tog dana, svijet mi se srušio. Majka je došla iz Travnika čim je čula što se dogodilo. “Dijete moje, nisi ti prva ni zadnja kojoj je muškarac okrenuo leđa kad je najteže. Ali imaš mene i imat ćeš ovo malo čudo koje nosiš.” Plakala sam joj na ramenu, osjećajući se kao dijete koje je izgubilo sve sigurnosti ovog svijeta.

Porod je bio težak. Samo sestra Azra iz rodilišta zna koliko sam puta noću plakala, gledajući u malog Emira kako spava u inkubatoru. “Bit ćeš ti jaka, Lejla,” šapnula mi je jednom, “za njega moraš.”

Prve mjesece nisam znala gdje mi je glava. Svi su me gledali sažaljivo u dućanu, susjede su šaputale iza leđa: “Jadna Lejla, muž joj pobjeg’o pred porod.” Neki su čak govorili da sam ga otjerala svojom tvrdoglavošću. Samo su moji roditelji i prijateljica Sanja znali koliko sam se borila da Jasmina zadržim, koliko sam ga molila da ostane zbog nas.

Emir je rastao, a ja sam radila sve što sam mogla – prevodila tekstove od kuće, čistila stanove po Sarajevu, prodavala kolače na pijaci. Svaki dinar bio je važan. Kad bi Emir pitao gdje mu je tata, govorila sam: “Tata je daleko, ali imaš mene.” Noću bih plakala u jastuk, pitajući se jesam li mogla nešto drugačije.

Tri godine kasnije, kad sam napokon počela osjećati da dišem punim plućima, kad sam upisala Emira u vrtić i dobila stalni posao u jednoj maloj firmi za prevođenje, Jasmin se pojavio na vratima. Bio je mršaviji, oči su mu bile umorne. “Lejla… mogu li ući?”

Zaledila sam se na mjestu. Emir je trčao po stanu s autićem, ne znajući tko je čovjek na vratima. “Što hoćeš?” pitala sam hladno.

“Došao sam… došao sam da ti kažem da mi je žao. Da nisam mogao tada… bio sam slab. Ali mislio sam na vas svaki dan.”

Smijala sam se kroz suze: “Mislio si na nas? Gdje si bio kad mi je voda pukla? Kad je Emir imao temperaturu 40? Kad nisam imala za pelene?”

Sjeo je na rub kauča, glave pognute: “Znam da nema opravdanja. Ali želim upoznati sina. Želim biti tu za vas.”

Moja majka nije mogla vjerovati kad sam joj ispričala. “Lejla, ne vjeruj mu! Tko jednom ode kad je najteže, otići će opet!” Sanja je bila blaža: “Možda se promijenio… ali pazi na sebe i Emira.”

Nisam znala što da radim. Emir ga je gledao s radoznalošću kad smo ih upoznali u parku. Jasmin mu je donio autić i čokoladu. “Jesi li ti moj tata?” pitao ga je Emir tiho.

Jasmin je zaplakao prvi put otkad ga znam: “Jesam, sine. Oprosti što me nije bilo.”

Tih dana nisam spavala. Razmišljala sam o svemu – o tome kako sam preživjela sama, kako sam naučila biti i otac i majka, kako sam svaki put kad bi Emir pitao za tatu osjećala krivnju i bijes. Ali gledala sam i Emira kako sjaji kad ga Jasmin podigne na ramena ili mu priča priče o djetinjstvu iz Mostara.

Jedne večeri sjeli smo Jasmin i ja za kuhinjski stol. “Lejla,” rekao je tiho, “znam da ti ne mogu tražiti da mi oprostiš. Ali želim pokušati biti otac Emiru. Ne tražim ništa više.”

“Kako da ti vjerujem?” pitala sam ga kroz suze. “Kako da opet ne nestaneš kad bude teško?”

“Ne mogu ti obećati da neće biti teško,” odgovorio je iskreno. “Ali mogu ti obećati da ću pokušati svaki dan biti bolji čovjek.”

Nisam mu odmah dala odgovor. Prošli su tjedni dok nisam skupila hrabrosti reći mu: “Možeš viđati Emira. Ali naš život više nije isti kao prije. Ja nisam ista žena koju si ostavio.”

Danas gledam Emira kako crta tatu i mamu na papiru – svi držimo ruke, a iznad nas sunce i veliko srce. Ponekad uhvatim sebe kako maštam o tome da smo opet obitelj, ali onda se sjetim svih noći provedenih u suzama i strahu.

Može li se izdaja oprostiti zbog djeteta? Ili time samo učimo djecu da ljubav znači trpjeti bol? Što biste vi učinili na mom mjestu?