Zaljubila sam se u terapeuta koji je trebao spasiti moj brak
“To više nema smisla,” rekao je Mirza mirno, ali u njegovom glasu osjećala se gorčina koju nisam mogla ignorirati. Ustao je s fotelje, pogledao me kratko, kao da traži posljednju trunku nade u mojim očima, pa odustao. Bili smo usred četvrte sesije bračne terapije. Sjela sam nasuprot njega, s mokrom maramicom u ruci, dok je pored nas sjedio naš terapeut, gospodin Dario, čovjek koji je do tada bio samo neutralni promatrač naših svađa i tišina.
“Hoćeš li ostati?” upitao me tiho kad su se vrata za Mirzom zatvorila. Glas mu je bio blag, ali odlučan. Nisam znala što da odgovorim. Osjećala sam se kao da mi je netko istrgnuo tlo pod nogama. Pogledala sam Darija i prvi put primijetila nešto više od profesionalne distance u njegovim očima – suosjećanje, toplinu, možda čak i tugu.
“Ne znam…” prošaptala sam. “Ne znam više ništa.”
Dario je sjeo bliže, ali ne preblizu. “Nije lako kad se sve raspada. Ali ponekad je to prilika da iznova izgradimo sebe.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam kasnije hodala kišnim ulicama Sarajeva. Mirza i ja smo bili zajedno deset godina. Upoznali smo se na fakultetu u Zagrebu, preselili u Sarajevo zbog njegovog posla. Imali smo sve što bi izvana izgledalo kao dobar život: stan na Grbavici, dvoje djece, stabilan posao. Ali iznutra – šutnja, zamjeranja, neizgovorene riječi.
Terapija je bila moja ideja. Mirza je pristao više iz inata nego nade. Prve tri sesije bile su borba – za riječ, za pažnju, za pravo na vlastitu bol. Dario je bio strpljiv, nikad nije sudio. Njegov glas bio je poput sidra u oluji mojih emocija.
Nakon što je Mirza otišao te četvrte večeri, ostala sam sjediti u tišini s Dariom. “Želite li razgovarati?” pitao je. Klimnula sam glavom.
“Ne znam gdje sam pogriješila,” počela sam. “Možda sam previše očekivala od njega… ili od sebe. Možda sam samo umorna.”
Dario me gledao onim svojim smirenim pogledom. “Ponekad nije pitanje tko je pogriješio. Ponekad jednostavno ljudi prestanu biti ono što su bili jedno drugome.”
Te večeri nisam mogla zaspati. U mislima su mi se vrtjele slike: Mirza kako odlazi, Dario kako me gleda s razumijevanjem koje nisam osjećala godinama.
Sljedećih tjedan dana Mirza se nije javljao. Djeca su pitala gdje je tata; slagala sam da ima puno posla. U meni se miješala krivnja i olakšanje.
Na petu sesiju došla sam sama. Dario me dočekao s osmijehom koji mi je ugrijao srce.
“Kako ste?” pitao je.
“Loše,” priznala sam. “Ali prvi put osjećam da mogu disati.”
Razgovarali smo sat vremena o svemu – o meni, o mojim strahovima, o tome kako sam uvijek bila ona koja popušta, koja guta riječi da ne bi povrijedila druge.
Na kraju sesije Dario je rekao: “Znate, hrabrost nije uvijek ostati. Ponekad je hrabrost otići.”
Nisam znala kako da mu zahvalim na tim riječima.
Tjedni su prolazili. Mirza se vratio kući samo po stvari; nismo puno razgovarali. Djeca su ga grlila i plakala; ja sam plakala kad su zaspali.
Dario mi je postao oslonac. Počela sam dolaziti na individualne terapije kod njega. Svaki put kad bih ga vidjela, srce bi mi brže zakucalo. Nisam znala je li to zahvalnost ili nešto više.
Jednog dana nakon sesije ostali smo sjediti duže nego inače.
“Znaš,” rekao je tiho, “nije profesionalno što ću reći… ali brinem za tebe više nego što bih smio kao terapeut.”
Osjetila sam kako mi lice gori.
“I ja… osjećam nešto što ne bih smjela,” priznala sam.
Dugo smo šutjeli.
“Morat ćemo prekinuti terapijski odnos ako želimo istražiti ovo što osjećamo,” rekao je napokon.
Bila sam zbunjena, uplašena i uzbuđena istovremeno.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o tome što bi ljudi rekli – moja majka u Mostaru koja bi me proklela zbog razvoda, prijateljice koje bi šaputale iza leđa o tome kako sam ostavila muža zbog drugog muškarca… Ipak, prvi put nakon dugo vremena osjećala sam nadu.
Sljedeći put kad sam došla kod Darija, rekla sam mu: “Želim pokušati. Ne znam kamo će nas to odvesti, ali želim znati kako izgleda život kad slijedim svoje srce.”
On se nasmiješio i nježno mi dodirnuo ruku.
Danas živim sama s djecom u malom stanu na Marijin Dvoru. Mirza dolazi vikendom po njih; naš odnos je pristojan ali hladan. Dario i ja polako gradimo nešto novo – bez žurbe, bez laži.
Ponekad me noću uhvati strah – jesam li sebična? Jesam li uništila obitelj zbog vlastite sreće? Ili sam napokon napravila ono što je ispravno za mene?
Možda nikad neću znati pravi odgovor. Ali pitam vas: Biste li vi imali hrabrosti slijediti svoje srce čak i kad cijeli svijet misli da griješite?